Muke sa skladateljom

Svako svoje muke muči. Nekada kratko, nekada dugo; nekada bolno nekada tužno, a nekada su to i „slatke muke“, kada ne znate koju opciju od njih više dobrih odabrati. Moja „muka“ ovih dana je skladatelj. Ali da krenem od početka.

U pripremi jedne moje knjige dječjih pjesama, izdavač je zamislio da uz knjigu ide i CD s nekoliko uglazbljenih pjesama iz nje. Za to je našao i poznatog, iskusnog kompozitora, pravog znalca svog zanata, i povezao nas kako bih mu se našao pri ruci oko nekih „sitnica“. Trebalo je samo da u nekim stihovima ubacim ili izbacim neki slog i napišem refrene, što mi se učinilo i zabavnim poslom i nimalo teškim. Zaboga, napisati stih meni je… Ma, ništa lakše!  Uz to, znam i da su moje pjesme ritmične, da nema nekih većih odstupanja, pa i neću imati puno posla.

Ubrzo mi se javio skladatelj. Vrlo pristojno i pomalo oprezno mi je objasnio šta je to refren i poslao naslove pjesama koje ćemo uglazbiti. Odmah smo krenuli s pjesmom Ruke sreće. On je predlagao da od tri strofe zadržimo prve dvije, a treću da preoblikujemo u refren. Usput, pokazalo se da ta pjesma i nije toliko ritmična koliko sam mislio, trebao sam nešto skraćivati, prepravljati… Ja to ranije nisam ni primijetio, ali cjepidlaka od skladatelja kao da je jedva čekao da se dočepa teksta i traži mi greške! Ipak, to se nekako riješilo. Ali kako sad od pjesme oduzeti treću strofu i od nje praviti refren?! Pa tek ta treća strofa mi je „začin“, one prve dvije su samo priprema za treću? I tako se ja počnem nadmudrivati saskladateljom. Ja njega uvjeravam da je vrlo važno da se kroz refren ne „otkrije tajna“ iz treće strofe odmah nakon prve, a on mene kako je bitno da se ono važno čuje u refrenu jer se pjesme najviše pamte po njemu.

Šaljem ja njemu nekoliko varijanti refrena, sve zaobilazeći „kao kiša oko Kragujevca“ ono što on traži, ali džaba, taj ne popušta ni za milimetar! Za svaki prijedlog ima stotinu mana. Ritam je očajan. Objašnjava mi kako je najgora kombinacija kada se pišu stihovi samo s osam slogova, jer tako pjevač ne može disati kako treba. Još kad su djeca pjevači, problem je još veći. Pa je važno je li akcent na prvom ili drugom slogu. Pa… Uh! Ništa od toga nisam znao niti sam puno razmišljao o tome. Nije bilo druge, morao sam mu priznati da sam u sedmom razredu bio na popravnom iz muzičkog. Neka zna s kakvim muzičkim „genijem“ ima posla i šta ga još čeka.

Na kraju, bllo je uglavnom po skladateljovom. Ne zato što sam se ja olako predao, nego zato što sam shvatio da je u većini stvari on u pravu, da čovjek samo dobro zna i radi svoj posao. Od treće strofe smo napravili refren, a onda sam dopisao još jednu novu. Refren ide tek nakon druge strofe, a onda i nakon treće, nove, što je meni, također, u početku bilo nelogično. Mislio sam da refren mora ići nakon svake strofe. No, sad mi sve izgleda normalno, sve na svom mjestu. I razmišljam kako je lijepo raditi s ljudima koji znaju svoj posao. Kad god sam radio nešto s onima kojisu znali više od mene, a nisu me štedjeli; koji su tražili da uradim nešto što nisam znao kako treba uraditi pa su me svojom upornošću naučili tome, zahvalan sam im za to. Kad ti neko kaže da to što si uradio ne valja ništa, to ti i nije neka pomoć. Ali kada ti kaže i zašto to nije kako treba i kaže kako bi trebalo biti da bi valjalo, to je već nešto drugo, a ovaj čovjek tako radi.

Velika je stvar kad nešto naučmo, pa čak i kada naučimo da u nečemu nismo dobri, kad postanemo toga svjesni. Znati gdje ti je mjesto, pravo je bogatstvo, i zato sam zahvalan i svom skladatelju, ma koliko me „mučio“.Ih, samo još jedanaest puta ovako, za svaku pjesmu koju treba uglazbiti, i nije neki problem!

Evo, na kraju, i pjesme u prvobitnoj varijanti, a novu, kao i note, ne smijem vam otkrivati dok za to ne bude vrijeme:

RUKE SREĆE

Lijepo je kad se u moju kosu
mamina ruka nježno uvuče,
pa me miluje, uvojke pravi,
a srce mi od sreće jače tuče.

Lijepo je i kada svojim prstima
kosu mi češlja nježno moj tata.
Taj češalj od njegovih prstiju volim
više nego pravi, od suhog zlata.

Ali najljepše mi je, i tada sam
najsretnije dijete na svijetu,
kad se u mojoj kosi sretno
mamina i tatina ruka spletu.