Iako se danas, uglavnom, ne pojavljuje kao okrutna realnost indijskih žena, ritualna praksa žrtvenog samospaljivanja udovica – Sati– bila je uveliko prisutna kroz povijest indijskog iznimno patrijarhalnog društva.
Na današnji dan, 1829. godine, britanski zakon zabranio je ovu opskurnu ritualnu praksu u Indiji.
Radi se, naime, o praksi kojom je udovica u Indiji, nakon smrti svojega muža, kako bi odbranila njegovu čast, pod krinkom slobodne volje, bila primorana na čin javnog samospaljivanja u plamenu na lomači, zajedno s tijelom pokojnoga muža. Na ovaj čin gledalo se kao na ultimativnu formu ženske odanosti i žrtve. Ako bi udovica zanijekala ili zanemarila svoju časnu dužnost samožrtvovanja, bila bi u svakom pogledu društveno izopćena, te bi živjela vlastito nepostojanje. Većini indijskih udovica, ova solucija je predstavljala puno veći teret, nego li sama smrt.
Postoji nekoliko različitih interpretacija o porijeklu ove gotovo mitske i ohole tradicije. Po religijskoj interpretaciji i sanskrtskom značenju Sati (satī) znači “časna žena”, i dolazi od riječi sat – istina, vrlina, dobrota. Naziv porijeklo vuče i iz religije, od imena hinduske božice Sati, koja se dobrovoljno spalila u žrtvenom ognju u nazočnosti bogova i Brahmana, a iz protesta prema svome ocu koji je uvrijedio njezina muža, Šivu, ne pozvavši ga na veliku žrtvenu svečanost.
Legenda vezana za ovu praksu tumači običaj na zanimljiv način; Sati potiče od ljubomorne kraljice koja je čula da umrle kraljeve u raju čekaju hiljade lijepih žena, i da je njena smrt bila prepreka rajskoj nevjeri supruga.
Postoji i sasvim realna interpretacija, u osnovi tumačenje, da Sati tradicija nije vezana za religijske običaje, nego za socijalne uslove i život indijskih žena, smatra se kao efikasna metoda sprečavanja udovica da nasljede muževljevo bogatstvo i udaju se za ljubavnike.
Iako se danas sati u Indiji ne praktikuje, položaj udovica, posebno u ruralnim područjima, nije puno optimističniji. Česti su slučajevi odbačenih udovica od vlastite obitelji koja tako osigurava sebi imovinu pokojnika ili se riješava “tereta” koji treba prehraniti.
Udovice, odbačene i zaboravljene od društva i obitelji, odlaze u Vrindavan, grad na sjeveru Indije, gdje žive u ekstremno teškim uvjetima – neobrazovane, bez primanja i hrane, često završavajući kao prosjakinje na ulici.