Dobriša Cesarić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena, rođen je u Požegi, 10. januara 1902. godine. Njegova lirika, zbog svoje jednostavnosti i čistoće, uživa veliku popularnost među čitalačkom publikom.
Kao četrnaestogodišnji dječak, napisao je svoje prve stihove, pjesmu „Ja ljubim“. U svojoj osamnaestoj pjesmom „Buđenje šume“, ući će u hrvatsku poeziju na velika vrata. Za prvu zbirku pjesama „Lirika“ objavljenu 1931. godine, tada još mlad i relativno nepoznat pjesnik dobio je nagradu Jugoslavenske akademije znanosti i umetnosti – JAZU.
Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je vjerojatno onaj koji je napisao najmanje; za više od pola stoljeća napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo „suza i riječi“ ostalo sakriveno u Cesariću, sakriveno od ostalog svijeta, te da je pjesma „Sakrivena bol“ pjesma o njemu samom.
On je bio nesretan čovjek i mnogo je šuteći patio, nije se htio povjeravati nikome, ni prijateljima, ni svojoj »nesuđenoj ljubavi«, njega je podgrizala neka, kako piše njegov biograf, tajanstvena bol kojoj nije znao ishodišta i uzroka. Preobrazila se u njegovo odbijanje života kao takvog.
Samoubistvo je pokušavao nekoliko puta i bio na samoj ivici smrti. Jednom je prilikom, opet u jednoj od svojih teških kriza, došao i Krleži s namjerom da mu ostavi svoje pjesme na posmrtno čuvanje. Prema sjećanju Krleže, on mu je došao u stan u pola tri izjutra »potpuno pijan«.
”To je bilo 1931. godine. Došao je i rekao da ide na Savski most da se baci u rijeku… A ja sam ga otjerao s vrata, uzviknuvši: — Boga ti tvoga pijanoga! U ovo doba dolaziš! Idi hitno, skoči u Savu sa svim svojim rukopisima! I nisam htio od njega primiti nikakve papire koje je Cesarić ponio i nosio nemarno povezane pod rukom.”
Otišao je Cesarić pokunjen, rastočen… Kući… „Krležina ga je žestoka reakcija vratila u stvarnost. Zbog te nezgodne situacije Cesarić dugo neće htjeti razgovarati s Krležom.
Cesarić je svojim pjesničkim opusom ušao u talijansku antologiju svjetske lirike »Poeti del mondo«, te u njemačku antologiju suvremene europske lirike. Uz prepoznatljivu “Voćku poslije kiše” i druge antologijske pjesme: “Balada iz predgađa”, “Oblak”, “Pjesma mrtvog pjesnika”, “Slap”, “Povratak”, prevedene su na mnoge svjetske jezike.
Dobriša Cesarić preminuo je 18. decembra 1980. godine u Zagrebu, u svojoj 79. godini. Dugo je bolovao od dijabetesa i vrlo teškog oštećenja jetre. Podnosio je te nevolje stoički, nikoga ne opterećujući svojim tegobama. Bio je duboko ali i realno svjestan smisla izreke da zaista svatko mora umrijeti sam.