Na današnji dan, 1909. godine, rođen je Boško Milenković (1909, Beč – 1955. Beograd), srpski vozač utrka i učesnik Velike nagrade Jugoslavije 1939. godine.
Na zadnjoj utrci za Veliku nagradu između dva rata, prvoj i jedinoj Velikoj nagradi Jugoslavije, voženoj trećeg dana septembra 1939. godine, oko Kalemegdana u Beogradu, pored po dva Mercedes-Benza i Auto Uniona, na startu se pojavio još jedan, peti bolid. Bio je to Bugatti T51, jedan od najuspješnijih trkaćih automobila 1930-ih, ali dotad već beznadežno nekonkurentan, a za upravljačem se našao domaći, beogradski vozač Boško Milenković. Završio je četvrti, uvjerljivo zadnji, po nekima dvanaest, a vjerovatno i češće navođeno čak petnaest krugova zaostatka. Velika je hrabrost bila odvažiti se za sučeljavanje s najboljim vozačima i automobilima toga vremena, znajući da će rezultat biti takav i da će biti ‘osramoćen’ u vlastitom gradu. No Boško Milenković uistinu nije mario za tu sramotu, njemu je i ovo bio samo još jedan izazov u avanturama bogatom životu.
Rođen u obitelji bogatog trgovca u Beču, u djetinjstvu seli u Beograd i ondje živi od iznajmljivanja stanova, kao vlasnik nekoliko nekretnina u samom centru grada. Oduševljava se utrkama i mehanikom (sam će raditi na motoru svog Bugattija), vozeći motocikle i automobile. Na utrkama počinje nastupati 1932. vozeći La Salle, a već tri godine potom kupuje rabljeni Bugatti T51. Pobjeđuje na brdskim utrkama na zagrebačkom Sljemenu 1937. i beogradskom Dorćolu godinu potom. U Rumunjskom Cluju 1938. dosta gadno razbija Bugatti, no ipak ga uspijeva popraviti do utrke oko Kalemegdana.
U toku bombardovanja Beograda ostaje bez nekretnina, a nakon rata je po prvi puta prinuđen raditi, prvo kao vozač kamiona, a kasnije i trolejbusa. Živi kod nekadašnjeg motociklističkog asa Voje Ivaniševića, no razočaran načinom kako se raspleo njegov život objesio se 11. marta 1955. godine
Ostao je upamćen kao boem, poliglota i romantik koji je vozio trkaće automobile isključivo iz zadovoljstva.