Na stanicama je ljubav

Stanice su mjesta gdje se ljudi najviše sastaju i rastaju. Stanice su mjesta zagrljaja, poljubaca, suza radosnica zbog susreta i suza tuge zbog rastanaka.

I takve su sve stanice, svih putničkih prijevoznih sredstava. Željezničke, autobuske; pomorske i zračne luke. Što je više putnika, više je i onih koji ih dočekuju ili ispraćaju, više je osmijeha, rukovanja, zagrljaja i poljubaca. Ne znam jeste li nekada promatrali ljude koji se sastaju ili rastaju? Ja sam to najviše činio u studentskim danima, kad sam bio često na stanicama čekajući prijevoz za Sarajevo ili nazad.

Uočio sam mnoge razlike kod onih koji se sastaju ili rastaju. Oni koji čekaju nekoga dragog su uglavnom nestrpljivi. Užurbano hodaju, često pogledavaju na sat. Kad dođe autobus trče što bliže vratima kako bi odmah zagrlili i izljubili dragog gosta, pomogli mu ponijeti stvari. Ako prijevoz kasni, postaju nervozniji. Vjerujem da se u nekima pojavljuje i strah – da se nije šta dogodilo? Pušači ubrzano pale nove cigarete i oštrije otpuhuju dimove. Ima i onih koji su mirni, utonuli u svoje misli. Ili tako samo izgledaju, ne znam? Ali i oni se osmjehnu, lice im se ozari čim spaze onoga koga očekuju. Svakako, postoje i ljudi koji čekaju neželjenog gosta, ali takvih nema mnogo. No, i oni barem odglume osmijeh i koliko-toliko srdačan doček.

Oni koji se rastaju nisu ništa manje zanimljivi. Neki se baš tada raspričaju i uvijek ostanu nedorečeni jer ih prijevozno sredstvo uvijek „iznenadi“ svojim ranijim dolaskom. Zato posljednje savjete dovikuju za odlazećim i kada ih on više ne može čuti. Neki posljednje minute provedu šuteći. Ta šutnja ponekad kaže više od riječi. Samo se na kraju nijemo zagrle, izljube, nekada obrišu i suze, i svako nastavi dalje svojim putem, laganim korakom, kao da žele ne udaljiti se prebrzo od onoga s kime su se rastali.

Posebno su bili zanimljivi rastanci kod organiziranih putovanja. Recimo, maturske ekskurzije. Učenici su bili bezbrižni i veseli, nestrpljivo su čekali na polazak; profesori ozbiljni, neki su pomalo i u panici prebrojavali jesu li svi na broju i razmišljali šta ih sve čeka na putu, a roditelji puni izmiješanih osjećaja brige i radosti, nisu znali plaču li od tuge ili od sreće.

Kad bi regruti odlazili na odsluženje vojnog roka, to je opet bilo nešto posebno. Teško je bilo naći nekoga koji se radovao odlasku. I oni koji su žurili, to su činili samo da se ne bi rasplakali. Vojnik, a plače! Ili su imali osjećaj da će, možda, ako prije odu, prije se i vratiti. Mislili su na povratak prije nego što su i krenuli. Njihove majke su redovno plakale, a očevi, uz istovremenu brigu i ponos što je njihov sin „već izrastao u vojnika“, na trenutke vrtjeli u glavi sjećanje na svoj davni odlazak na sličan put. Zadnji zagrljaji i poljupci regruta su bili rezervirani za njihove ljepše polovine koje nisu krile suze i obećanje da će ih čekati.

Bilo kakvi sastanci i rastanci bili, začinile bi ih neke emocije. Ipak, najčešće je to bila ljubav. Neki bi je tada postajali svjesniji nego inače, neki bi opraštali greške, neki postajali svjesniji i dobrih strana onoga s kim se rastaju. Kada bi ljubavi bilo svuda koliko na stanicama, ovaj svijet bi bio mnogo ljepši i ugodniji za život.