Na takve se treba ugledati

Mada smo svjedoci kako u ovom vremenu dominiraju mnogi ljudi koji ne zaslužuju naše poštovanje, da su oni zaposjeli neka važna mjesta i da su prepreka napretku, ipak postoje i ljudi koji zaslužuju naše divljenje, poštovanje, i koji bi nam trebali biti uzori.

Uvijek se osjećam lijepo kada o takvim ljudima pišem, jer oni vraćaju nadu u bolje sutra, pokazuju nam da je moguće biti onakav kakvi bi trebali biti pravi ljudi. Na sreću takvih ljudi ima svuda. Nisu brojni baš onoliko koliko bismo željeli da jesu, ali ako bismo se ugledali na njih, gdje bi nam bio kraj?! Jednog takvog našao sam u svojoj blizini, u svome selu, a sad ću vam objasniti zbog čega ga smatram takvim.

Đuro Tunjić, sada doktor znanosti, nekada je bio obično seosko dijete. Roditelji korpari, pleli korpe kao i većina ljudi u selu, pošteno zarađivali i školovali djecu. Đuro je bio odlikaš u školi, uvijek uzoran i pošten momak, kasnije student, pa diplomirani inženjer, sada doktor znanosti. Da, to je već respektabilan uspjeh, ali ne i dovoljan za ono što želim reći. Ima doktora znanosti koji su vrlo uspješni u svojoj struci, ali na nekim drugim poljima su potpuno zatajili. Djeca su im na stranputici, na sudovima su zbog nasilnog ponašanja, alkoholičari su, nekomunikativni su i ko zna kakvih sve nema. Istina je da je i Đuro uspješan stručnjak. Njegov CV se ne usuđujem ni prepričavati, zauzelo bi to mnogo prostora. Ono što sam vidio je napisano na osam strana A4 formata, pa koga zanima, neka potraži na internetu. Ali vjerujte, to su vrlo impresivni rezultati.

No, osim toga što je uspješan u struci, Đuro se brine vrlo odgovorno o svojim roditeljima, mada on živi u Slavonskom Brodu, a oni u Grebnicama, u bosanskoj Posavini, šezdesetak kilometara dalje, preko državne granice. Pomaže mnogima iz svog sela, ali i svima kojima je u prilici pomoći. Svi ga vole, osim onih koji ni same sebe ne vole. Komunikativan je i dostupan, svima prilazi s poštovanjem. Ne razmeće se nepotrebno ni svojim znanjem ni imanjem. Živi u skladnom braku sa suprugom Višnjom i imaju četvero djece: Marija, diplomirani psiholog, Nikolina, šesta godina medicine, Matej, druga godina stomatologije i Iva, drugi razred gimnazije. Njegova djeca ne bježe glavom bez obzira u neku stranu zemlju. Uzorna su djeca, naravno, a sudeći po njima, čini se da je očev uspjeh već ozbiljno „ugrožen“. Svi dobro uče, a Nikolina je prošle godine dobila dekanovu nagradu, što znači da je imala prosjek 5,0 i sve ispite položene od prvi puta. I za sve ovo, Đuro zaslužuje još jednu doktorsku titulu, a upravo to je ono što izdvaja ljude dostojne posebnog poštovanja od običnih ljudi.

Možemo se zapitati – a kad se Đuro odmara? Ipak, stigne on i na odmor. Možda ne onoliko koliko zaslužuje, ali njemu je i toliko dovoljno. Rasporedi vrijeme tako da ga dotekne taman koliko mu je dovoljno za ono što on želi postići. Istina je da mu zato ne ostaje dovoljno vremena za više opuštanja, za razne hobije, ali on ga onoliko koliko ga ima koristi maksimalno, a čini se da dio elemenata zabave i hobija nalazi i u poslu.

I tako, kada pogledam Đuru, u njemu vidim stvarno uzornog čovjeka, nekoga ko može poslužiti kao putokaz, kao svjetionik, prije svega mladima. Drago mi je što postoje i takvi ljudi u ovom svijetu tame i bespuća.