Najbolje su neispričane priče

Kažu da ni najtalentiraniji pisci ne umiju napisati priču kakvu napiše život. Možda to i nije istina, možda nam istinitost priče samo pojačava dojam i takva priča nam se čini ljepšom, osjećajnijom, dražom?

O tome sam razmišljao kad sam pisao svoj prvi roman, Operacija života, i zato sam ga sazdao od mnoštva istinitih, možda malo namjeni prilagođenih priča, koje sam samo povezao nekim izmišljenim događajima i likovima. Ali danas, dok sam čitao jedan tekst, ponovo mi se nametnula ta misao o životu koji piše najbolje priče.

Naime, čitajući isječak iz knjige bivše hrvatske premijerke Jadranke Kosor, o tome kako je ona kao djevojčica, čim je naučila pisati, počela kriomice pisati pisma svome ocu koga nikada nije upoznala i kako je umjesto odgovora nakon nekog vremena od njega u velikoj kuverti adresiranoj na njeno ime dobila sva svoja neotvorena pisma, ta priča me tako dirnula kako sigurno ne bi da govori o nekoj osobi o kojoj nemam nikakvu predodžbu. Jadranka kao političarka, premijerka, nije mi bila simpatična, a onda se to prenosilo, podsvjesno, i na nju kao osobu u cjelini. A kad pročitam ovakvu priču, odjednom je vidim i iz drugog ugla, kao sasvim ljudsko, prirodno biće kao što smo i svi mi ostali. I ona postaje prihvatljiva, čak draga osoba, samo zato što vidimo još neki detalj, ali detalj koji nam proširuje vidik. Kao što to čini neka rupica u ogradi kroz koju, mada tako malu, kad joj dovoljno primaknemo oko, vidimo čitavu, ogromnu poljanu iza ograde.

Iz jedne istinite priče, ili bar one koju doživljavamo kao istinitu, vidimo mnogo više od same priče. Osjetimo je li neko iskren ili neiskren. Je li sebičan, narcisoidan, plašljiv, mekušac, drznik, veseljak; je li, prema našim kriterijima, pozitivac ili negativac.

O javnim osobama, ili onima koje nisu javne, a o njima imamo površne informacije, često imamo pogrešnu ili nepotpunu sliku. Vidimo ih samo u jednom segmentu, na jednom mjestu, na jednom poslu. Ili vidimo samo kako i šta govore. Ili samo kako se oblače. Ili samo kad su u ulozi jačega ili slabijega. Onda se začudimo kad ih vidimo na drugom mjestu, u drugom svojstvu i shvatimo da se ponašaju drukčije, da to nisu onakve osobe kakvima smo ih doživljavali.

Odavno sam se navikao ne donositi olako konačne sudove o ljudima. Treba svima dati i novu šansu, ali ni u tome, naravno, ne treba pretjerivati. Ako smo u prilici pričati s ljudima, to je uvijek korisno. Ako nam se otvore i ispričaju svoje životne priče koje inače ne pričaju svima, to će biti prilika da ih još bolje upoznamo, da ih upoznamo bar približno onakve kakvi stvarno jesu. Jer najbolje i najkorisnije priče su one koje su neispričane. Ili koje se tek rijetko pričaju. One su najvažnije, one govore najviše.

Iz primjera gospođe Kosor to je jasno vidljivo, bar meni, a vjerujem da ima još onih koji vide slično kao i ja. Nakon ove priče imam više razumijevanja za nju, za njene odluke, djela, i vjerujem da bih joj sada teže zamjerio neke poteze koje sam, bez puno dvojbe, osuđivao.

Na kraju, ne znam je li ovo što sam napisao priča koja se odnosi na Jadranku Kosor ili na mene, ili na mnoge ljude, ali nadam se da će čitatelje navesti na razmišljanje o navedenoj temi, a to mi je bio cilj kad sam počeo pisati tekst.