Najveća misterija našeg Planeta – Visokotehnološki radovi pri gradnji kamenom

Brojni su kameni artefakti iz drevnoga svijeta izrađeni od najtvrđih tipova kamena na planetu poput granita i diorita, koji su izrezani i oblikovani tako kvalitetno, precizno i točno, da standardna objašnjenja njihove proizvodnje jednostavno nisu dovoljna.

Uzmimo za primjer granitni sarkofag Kraljeve odaje u Keopsovoj piramidi, koji je izdubljen s takvom apsolutnom preciznošću da je proslavljeni engleski kriptolog Flinders Petrie vjerovao da je umješnost starih zanata iz doba Keopsove (Kufuove) vladavine morala imati pristup alatu “…takvom kakvog bismo mi sami tek sad ponovno izumili”.

Petrie je bio zapanjen neuobičajeno modernim tehnikama rezanja kamenja na izložbi u Egiptu i napisao: „Karakter rada, zasigurno, djeluje kao da je predmet rezan dijamantom, a na putu ovome zaključku stoji jedino činjenica kako je ovaj materijal općenito vrlo rijedak, i ne nalazi se u Egiptu”.

Dokaz je urezan u kamenu: uvjerljiv dokaz o izgubljenoj visokoj tehnologiji u drevnom Egiptu.

Prisutnost tako neobično izrađenih kamena koji datiraju unatrag gotovo 5000 godina i danas još uvijek ostaje zagonetka „u onome što mi zazivamo zorom ljudske civilizacije, prije više od 4500 godina, drevni Egipćani stekli su ono što djeluje kao bušilice iz industrijskog doba”.

Ne samo da je kvaliteta rezanja zbunila istražitelje, nego i čista veličina nekih od kamenih gromada korištenih da se izgrade brojne monumentalne konstrukcije. Ovo je izazvalo stoljećima debatu između znanstvenika, pa čak i danas stručnjaci ne mogu sa sigurnošću objasniti kako su neki od ovih masivnih blokova tako savršeno rezani, transportirani i i smješteni na trenutnu poziciju.

Da spomenemo samo neke od tih enigmatičnih arheoloških nalazišta – to su Baalbek u Libanonu, Sacsayhuaman, Ollantaytambo i Machu Picchu u Peruu, Tiahuanaco i Pumapunku u Boliviji, Uskršnji otok, Stonehenge u Engleskoj i, naravno, velike piramide i hramovi Egipta.

Svaka od ovih struktura pokazuje znakove inženjerskih vještina koje prema inzistiranju većine akademika nisu trebale biti moguće u tako davnim vremenima, kada su po njima bili dostupni jednostavniji alati i spoznaje.

Vidimo dokaze dizanja teških predmeta koje se danas ne može učiniti najvećim dizalicama na svijetu, kao i rupe i šupljine u najtvrđem kamenu na Zemlji koje u moderno doba mogu napraviti samo pile s dijamantnim vrhom. Kako je išta od ovoga moguće?

Zagonetni slučaj Sfinge

Kao što Hancock primjećuje u The Message of the Sphinx, „Ono što možda ovdje gledamo su otisci prstiju visoko sofisticiranih i možda čak i ljudi koji su razvili tehnologiju. Oni su bili u mogućnosti učiniti arhitekturske i inžinjerske pothvate koji izazivaju divljenje u vrijeme kada nijedna civilizacija nijednog tipa nije trebala postojati ni na jednom mjestu na Zemlji”

Na Visoravni Giza ispred velike Sfinge nalaze se dva hrama izgrađena od istog kamena vapnenca kojim je isklesana i ograda u obliku potkove u kojoj sjedi sama Sfinga. Oba takozvana Sfingina hrama i Kefrenov hram u dolini izgrađeni su iz masivnih blokova s jezgrom od vapnenca koji su u jednom trenutku opremljeni granitnim kućištem i izvana i iznutra.

Zbunjujuće je to što su graditelji ovih drevnih i anonimnih hramova izabrali naslagati kamenje ogromnih proporcija. Neki od njih su dugački 9,14 metara, široki 3,66 m i 3,05 metara visoki, a teže otprilike po 200 tona svaki. Čak i najmanje kamenje je i dalje imalo po 50 tona. Pitanje koje se sada javlja je kako su ove rane civilizacije mogle okolo premještati tako nevjerojatno velike kamene blokove, i zašto. Bilo bi znatno jednostavnije graditi s manjim blokovima ili ciglama kako mi radimo u moderno vrijeme, ali iz nekog nepoznatog razloga naši su preci odabrali težu mogućnost.

Zapanjujuće sposobnosti

Ono što su uspjeli činiti, osim ostaviti iza sebe fizičke dokaze svog postojanja, je zapanjiti nas svojim sposobnostima, nerazriješenim misterijima majstora inžinjera.

Kako bi se pojmila sama veličina i težina bloka od 200 tona, možemo ga usporediti po dimenzijama s lokomotivom. Zamislite slaganje najvećih takvih vlakova jednog na drugog, to bi bila logistička noćna mora.

Standardne dizalice koje viđamo u svojim gradovima na velikim gradilištima mogu općenito govoreći podići maksimalni teret od 20 tona kada je ruka dizalice na najmanjem rasponu. Ali kada je razvučena do svog maksimuma, može podići samo 5 tona. Za podizanje tereta od preko 50 tona potrebne su specijalne dizalice, a onih koje podižu 200 tona je malo i rijetke su. Primjerice, samo dvije kopnene dizalice u Sjedinjenim Državama u mogućnosti su tako nešto podići.

“Većina ovih dizalicaa ima limit tereta od ispod 100 tona, a izgrađeni su od konstrukcijskih željeznih dijelova i pokreću ih masivni električni motori”, piše Hancock „a sam čin sastavljanja hrama od blokova koji teže po 200 tona bio bi vrlo neobičan i zahtjevan zadatak, čak i za moderne stručnjake specijalizirane za teške terete i kranove”.

Prema egiptolozima, kamenje bi se podiglo 15,24 m iznad zemlje koristeći kombinaciju rampi, poluga i užadi pokraj ogromne količine ljudske snage. Ali zbunjen konvencionalnim objašnjenjima, John Anthony West tražio je odgovore i posjetio gradilište na Long Islandu kako bi sam vidio na koji bi se način težina od 200 tona u stvarnosti mogla premjestiti.

Trebalo je 200 ljudi koji rade 6 tjedana da bi se samo pripremilo podizanje bojlera od 200 tona koristeći jednu od najvećih trenutno postojećih dizalica koja se može produljiti na visinu od 67,06 metara i betonski protuuteg koji teži nevjerojatnih 160 tona. Druga dizalica je potom donesena kako bi se bojler točno uglavio u mjesto.

I u Baalbeku je riječ o misteriju

Razgovarajući o izgradnji Kefrenovog i Sfinginih hramova, glavni inžinjer Jesse Warren je komentirao „gledajući kako su pomicali ove teške blokove od 200 tona, vjerojatno tisućamai tisućama godina unatrag, nemam uopće predodžbu kako su napravili ovaj posao. Misterij je i vjerojatno će mi zauvijek ostati misterij”.

U dolini Bekaa sjeverno od Bejruta leže ostaci drevnog feničkog grada Baalbek (značenja gospodar Baal od doline Bekaa). U prošlosti se još nazivao Heliopolis ili „Grad sunca” u području današnjeg Libanona. U starome svijetu čak 9000 godina p.n.e. (iako se s vremenom možda otkrije da je nalazište još i puno starije), Baalbek je bio važno hodočastilište za obožavanje feničkog boga neba Baala i njegove supruge Astarte, Kraljice raja.

U srcu grada stajao je veliki hram posvećen Asterte i Baalu koji se danas sastoji od platforme od pet milijuna kvadratnih stopa (preko 450 tisuća kvadratnih metara) izgrađene koristeći neko od najvećeg kamenja koje je ikad oblikovala ljudska ruka. Ova ogromna drevna platforma postala je temelj kasnijeg rimskog hramskog kompleksa koji sadrži tri odvojena hrama posvećena Jupiteru, Bakhu i Veneri.

Kamenje koje je korišteno na ovom nalazištu tako je ogromno da naspram njega blokovi od 200 tona koji se nalaze u hramovima Gize izgledaju kao igračke-cigle. Neki od blokova u zidu imaju po 400 tona, dok tri isklesana kamena poznata kao „Triliton” koji leže na bazi ostataka Jupiterovog- Baalova hrama, i svaki od njih teži po procjeni oko 800 tona. Službeno, znanstvenici premještanje i i rezanje ovih čudovišnih monolita pripisuju Rimljanima oko 27. godine p.n.e. Međutim, brojni istraživači ne slažu se s ovom idejom i ostavljaju mogućnost teoriji da su to ustvari ostaci nekih drugih drevnih civilizacija iz još davnije epohe, u skladu s materijalima postavljenim u knjizi autora J.P. Robinsona „The Myth of Man: Hidden History and the Ancient Origins of Humankind” .

Hancock: „Micanje i pozicioniranje tri megalita od 800 tona na visinu od 5 ili 6 metara iznad zemlje kao što je slučaj u Baalbeku je sasvim različit tip problema. Moje je mišljenje da ovo zahtijeva pomno razmatranje nasuprot jednostavnog stava suvremenih arheologa „Rimljani su to učinili”.

Kombinirana težina cijele baze Baalbeka je procijenjena na otprilike 5 milijardi tona. Jesu li Rimljani bili u stanju premjestiti takvu količinu kamenja? Teško je zamisliti, i niti jedan drugi dokaz rimskog graditeljstva nigdje drugdje ne podupire takvu teoriju.

Najveće ikad iskopano kamenje

Nalazište kamenoloma nalazi se vrlo blizu ovim ruševinama, i ovdje je mjesto gdje je iskopano najveće kamenje koje je ikada otkriveno. Iskačući iz zemlje u blagom uglu, vapnenački monolit koji se naziva Hajjar al-Hibla na arapskom ili „kamen trudne žene” pronađen je i teži oko 1.200 tona (ili šest lokomotiva).

Arheolozi se slažu da je ovaj ogromni monolit ostavljen u kamenolomu jednostavno zato što se kvaliteta ruba kamena pokazala preslabom za transport, budući da bi ju se lako moglo oštetiti.

Godine 2014. Orijentalni odjel Njemačkog arheološkog instituta proveo je iskopavanje u kamenolomu pokušavajući pronaći nove podatke o tehnikama miniranja i transportiranja megalita. Ali ono što su otkrili bio je još i veći monolit odmah pored prvoga koji je stajao ispod zemlje sve do toga ljeta.

Mjereći zapanjujućih 19,6 metara u duljini, 6 metara u širini i 5,5 metara u visini, ovaj nevjerojatan pronalazak teži 1.650 tona i sada je najveći poznati drevni kameni blok u cijelom svijetu. Arheolozi su također zaključili da je zbog konfiguracije i razine glatkoće bloka, zasigurno bio pripremljen za transport bez rezanja, i to sve na visini od oko 1.170 metara.

Nakon otkrića drugog monolita, Hancock je napisao „Vjerujem da su ovi ogromni megaliti iz puno ranijeg razdoblja od izgradnje Jupiterovog hrama i moguće da su stari i 12.000 ili čak i više godina – dakle, iz razdoblja kada su izgrađeni megaliti na turskom nalazištu Gobekli Tepe. Prema mojoj procjeni, mi gledamo djelo pojedinaca koji su preživjeli izgubljenu civilizaciju, a Rimljani su izgradili svoj Jupiterov hram na već postojećem, 12 tisuća godina starom megalitnom temelju. Oni nisu bili svjesni divovskih isklesanih megalita u drevnom kamenolomu, budući da su bili pokriveni sedimentom u njihovo vrijeme (kao što je, doista, novo otkriveni blok još uvijek bio prekriven sve do nedavno).”

Ostaje neobjašnjeno kako su Rimljani – ili tko je već bio odgovoran za takav zapanjujući inžinjerski podvig – rezali i transportirali megalite iz Baaalbeka. I još jedan je misterij zašto su ostavili najveći blok nepomaknut. Općeprihvaćeni odgovor je taj da su bili jednostavno preteški kako bi se njima rukovalo, pa su stoga ostavljeni u zemlji. Međutim, uspjeli su premjestiti „Triliton” blokove od 800 tona, pa zašto ne i ostale? Čak i da su shvatili kako su prekoračili granice svojih inžinjerskih posobnosti, zasigurno su ih mogli izrezati na manje blokove kojima je lakše rukovati i tako završili izgradnju hrama. „Zaista je zbunjujuće da to nisu učinili i stoga činjenica da ovi gigantski i gotovo završeni blokovi ostaju u kamenolomu i nikada nisu izrezani na manje blokove i iskorišteni u općoj izgradnji Jupiterova hrama, pa mi to vrlo snažno upućuje na to da Rimljani nisu niti znali da su tamo”, objašnjava Hancock.

Super megaliti u Sibiru

Možda nikada nećemo znati odgovor na ova pitanja, ali možemo svejedno pretpostaviti da su tehnološka sredstva za rukovanje megalitskim kamenjem iz nekoga svijeta koji nas zbunjuje svojom misterioznošću.

Novija otkrića otkrila su i više megalitskih kamena, ovaj put u južnom Sibiru u blizini planina Gornaja Šorija. Georgy Sidorov pronašao je i fotografirao „super” megalite prvi puta na ekspediciji na južnosibirske planine 2014. godine. Do danas još nema točnih mjera, međutim sudeći prema rasponu prikazanom pokraj ljudskih likova na nekim od fotografija, ovi sibirski megaliti isklesani iz granita mogli bi se pokazati i dvostruko težima od najvećih do sada poznatih megalita pronađenih u Baalbeku, vjerojatno negdje između 3 i 4 tisuće tona svaki. Koliko još takvih otkrića leži i čeka diljem planeta? I koja će težina biti ovih zapanjujuće ogromnih kamenih gromada?

Izvješća ekspedicije iz 2014. kazuju da su se geolozi susreli s nekim neobjašnjenim problemima sa svojim kompasima kada su strelice počele odstupati od megalitskih blokova. Smatra se da su vjerojatno doživjeli neobjašnjiv fenomen negativnog geomagnetskog polja, što je dovelo do ideje o mogućoj upotrebi drevnih antigravitacijskih tehnologija nepoznatih modernoj znanosti.

Ovaj je članak preuzet iz poglavlja „Napredni drevni narodi” iz knjige „The Myth of Man: Hidden History and the Ancient Origins of Humankind” autora J.P. Robinsona.