Naočale – znak mudrosti?

Sjećam se da sam, dok sam dijete bio, čuo da je mnogo pametan onaj ko nosi naočale. Obnevidio je, kao, čitajući, sakupljajući znanje.

Tada i nije bilo mnogo ljudi koji su nosili naočale, a za pomagalima i nije bilo potrebe kao danas. Mnogi nisu ni bili svjesni da slabije vide sve dok to ne bi prešlo neku ozbiljniju granicu. Nije se čitalo pa da treba vidjeti sitna slova, a samo rijetki su se bavili preciznim poslovima u kojima je trebalo vidjeti detalje, poput urara. Žene bi ranije otkrile svoju slabovidnost jer su vezle, a u tom poslu je trebalo imati dobar vid.

Kasnije su naočale bile dostupnije, a i potrebnije jer se sve više čitalo. No, bilo je, istina rijetko, i slučajeva da neko nosi naočale bez dioptrije, kao ukras, samo kako bi izgledao „pametniji“. U to vrijeme su, po sličnoj logici, neki ljudi brusili zdrave zube da bi stavili na njih zlatnu navlaku, „da budu ljepši“. Znam da sam i ja, dok sam bio dijete, u jednom periodu priželjkivao naočale na svom licu i zamišljao kako bi to svima bio znak da sam pametan, ali o tome nisam govorio.

Evo, sad sam dočekao da čitati ne mogu bez naočala. Ne vidim. Sad razumijem da su one samo problem. Polomio sam ih bezbroj, uglavnom na isti način, ali na sreću, ne nosim skupe nego sve one od dva-tri eura. Imam ih uvijek po nekoliko, na raznim mjestima, ali se opet ponekad dogodi da u nekom trenutku nemam ni jedne pri ruci i onda shvatim da sam invalid. Nisam nimalo sretan što moram nositi ovo pomagalo, a zbog njih, uvjerio sam se, nisam postao nimalo pametniji niti mudriji, samo malo isfrustriraniji. Vidim da je mišljenje o naočalama kao znaku pameti lažno, što ne znači da neki ljudi koji nose naočale nisu stvarno pametni, ali ne zbog slabog vida. Naočale su u najvećem broju slučajeva znak starosti.

Ali naočale mogu mnogo toga reći o onome ko ih nosi. Nekima je najbitnije kako izgledaju, kako im stoje na licu. Drugima je bitno koliko su svrsishodne, a izgled im je potpuno sporedan. Trećima je najvažnija cijena, i tako dalje. Neki se ne mogu odlučiti pa ih imaju više, za razne prilike i razne tipove ljudi s kojima se druže. Neki će sve učiniti kako bi izbjegli koristiti naočale u javnosti, da tako „sakriju sramotu“. Ima i onih koji će uvijek nositi zatamnjena stakla na naočalama kako se ne bi vidjelo u kom pravcu gledaju, kako bi prikrili bore ili modrice ili šta već još što nema veze s njihovim dobrim vidom. Neki ih nose tek zato što ih nose i drugi s kojima se druže, što misle da je to moderno i tako dalje.

Ipak, blago onima kojima ne trebaju naočale! Nije to neki veliki problem, nije u velikom broju slučajeva ni veliki financijski izdatak, ali je onaj sitni kamenčić u cipeli koji čovjeka stalno podsjeća da postoji i da je smetnja.