Naša imena su imena naših duša

Koliko ljudi, toliko…ćudi? Je i to, ali sam mislio – koliko ljudi, toliko i imena. Za razliku od ćudi, imena ima puno manje pa mnogi imaju ista imena. No, tu su i prezimena pa je vjerojatnost istog imena i prezimena smanjena. Svejedno puno ljudi nosi ista imena i prezimena. Eto problema poštarima, pogotovu ovim novopridošlima.

Prije ovih vremena, kad je umjesto OIB-a postojao JMBG, pošiljatelji pisama, paketa, preporučenih pošiljaka koristili su se dosjetkama o dodatnom imenu oca što u mnogim slučajevima ne bi bilo dovoljno – i ime oca je bilo isto. Ali nije nadimak! Pa bi stajalo Prima: Josip Jole Marić pok. Ante, onog drugog Josipa su zvali Joka i ne bi bilo greške.

Imena su nam dali naši roditelji, mi dajemo imena svojoj djeci. Sasvim slobodno. Da? Pa ne baš sasvim slobodno. Ako se dogodi da je prvo dijete muško, valjalo bi u čast djeda ili čuvenog pradjeda djetetu dati ime po njima. Mnogi djed se tako, uz malo pritiska, malo potkupljivanja, malo ulagivanja dokopa nasljednika s njegovim časnim imenom. Cijena je – drugo dijete po njenom ocu ili majci ne bude li čvrste ruke u oca pa ime da po stricu. Žena će se složiti samo u slučaju da stric nema djece pa dugoročno, je li….neće valjda ostaviti imanje crkvi?

Dogodi li se baš da svekrovo ime ne godi nevjesti, paralelno s tim ide i uvjerenje da je punčevo ime bezvezno, onda je mladi bračni par slobodan birati. Dakako, opet uz ograničenja. Tradicija, kulturološki okvir, pripadnost vjeri diktiraju svoje. Na raspolaganju im je jedva stotinjak imena. Najpopularniji su evanđelisti pa apostoli, onda idu sveci. Za žene Isusova majka, pa njena majka, onda idu svetice. Nema li među tim imenima pogodnog, onda se prelazi na katolički kalendar, tamo svakom danu u godini pripadaju barem dva imena što je više od tisuću imena. Ali što ćeš kad je većina neupotrebljiva tipa Justinijan, Lukrecije.

Onda Joso, kako ćeš malom dati ime? Neman ja šta mislit, on je sam sebi da ime, rodija se na svetog Antu – dobijem odgovor kao u onom stihu koji kaže Ja san se rodi na svetog Roka pa mi je zato Roko ime.

Onda se prelazi na imena kraljeva, knezova, banova. Eto nam Trpimira, Tomislava, Držislava, Branimira, Borni.

Ženska imena slijede istu logiku, dobar dio imena su muška imena s dodanim ‘a’ na kraju pa je Ivan-a, Tomislav-a, Vink-a.

Poseban problem su muška imena koja završavaju na ‘a’ kao Matija, Andrija, Tako se jednom učinilo da Andrija baš i nije neko zvučno ime pa je sinu dao ime Andrea, kako se zove i talijanski pjevač. Kasnije se mali izvještio pa u dopisima ovako pisao ime – „Andrea (muško)“. Drugi je sinu dao ime Dušan. Po srpskom caru. U ona vremena to nije bio problem. Nitko nije primjećivao, ali su svi znali. Onda je naš Dušan u hrvatska vremena lijepo otišao na MUP, pa u matični ured, kako već nalaže procedura i promijenio ime u Duje kao sveti Duje da svi misle da je iz Splita, a ne iz neke vukojebine.

Naiđemo li na kakvo čudno ime poput Esmeralda, znat ćemo da je prije nekog vremena bila popularna meksička TV sapunica. Ili se otac zaljubio u glumicu, ili je majka sebe prepoznala u patnji glavne junakinje, trećeg nema.

Nomen est omen, lako je latinistima reći da je Ime znak, ali hajde se ti bori s okolinom pa budi drugačiji!? Hm, budeš li drugačiji, i to će se odraziti na imenu pa je ono opet znak.

Kad zaobiđemo sve prepreke koje nam priječe slobodu odabira imena, konačno ćemo moći reći – Ja sam, u dogovoru sa ženom dao ime svom djetetu (ok, nema veze ako je obrnuto, ljepše zvuči s tim redoslijedom izrečeno). Dugo godina sam bio tog uvjerenja o slobodi, sve dok nisam čuo priču o Borni i Brunu.

Borna je u srednjoj školi bio u razredu u kojem su, osim njega bila još dvojica Borni. Profesorima to nije predstavljao problem, prozivali bi ih po imenu. U razredu je bio i jedan Bruno. Sva trojica Borni su imala brata Bruna, a jedini Bruno u razredu je imao brata Bornu! Nisu bili iz istog mjesta, roditelji im se nisu poznavali, a svi su izabrali ista imena! Nevjerojatno!

Nisam imao što drugo zaključiti osim – mi samo umišljamo kako svojom voljom, slobodno biramo imena djeci. Djeca sama sebi daju ime, duše imaju ime i natjeraju roditelje da ‘slobodno’ upravo to ime daju djeci.