Nastojanja bosanskih franjevaca oko jedinstvenoga pravopisa u Bosni

U prvoj polovici 19. stoljeća svaki kraj je imao svoj način pisanja što je stvaralo znatne poteškoće svugdje, pa i u Bosni. Na to nesnalaženje, tj. na nedostatak pravopisa žali se i biskup Augustin Miletić (1) koji kaže da nema reda u pisanju i tiskanju otkad je napušteno bosansko pismo koje je bilo domaće pismo u Bosni.

Tim su pismom tiskane knjige, pisane kronike, matice rođenih, vjenčanih i umrlih, razni dopisi, isprave i ugovori, dakle sve. Ali, budući da su bosanski klerici sve češće odlazili na školovanje izvan Bosne, gdje se je upotrebljavala latinica, oni na povratku donose u Bosnu knjige tiskane latinicom, usvajaju latinicu, a bosančicu (2) sve više zanemaruju. Bosanica se je žilavo borila za svoj opstanak, ali bez uspjeha jer se je njom u to doba pisalo još samo okružnice, kronike i matice. Mnogi su pak ljubomorno čuvali stare molitvenike tiskane bosančicom. Već početkom 17. stoljeća neki fratri prelaze na latinicu, pa čak se i djela, koja su bila pisana bosančicom, prepisuju i ponovno tiskaju, ali latinicom. Tako npr. fra Ivan Bandulović (3) i fra Ivan Ančić (4) objavljuju svoja djela pisana latinicom. Bilo je ozbiljnih pokušaja da se spasi bosančica pa npr. fra Luka Dropuljić (5), provincijal Bosne Srebrene, rodom iz Kreševa, poseže i za kaznama, nalaže učiteljima u franjevačkim školama da temeljito poučavaju učenike u bosančici i naređuje im da se strogo pazi na ispitima jesu li đaci dobro svladali to gradivo. I sam fra Grgo Martić (6) na poticaj Aleksandra Stojačkovića (7) zagrijava se za obnovu bosančice. Međutim, sva ta nastojanja nisu uspjela spasiti i održati bosančicu. Latinica je u svojem pohodu bila nezaustavljiva. Dolaskom latinice u Bosnu i njenim usvajanjem došli su i neki problemi. Nastala je prava pomutnja u pisanju zato što u latinici nije bilo slova koja je imala bosančica (npr. znakovi za palatale nisu bili dobro riješeni u latinici bez dijakritičkih nadslovnih ili podslovnih segmenata). Još je biskup Marko Dobretić (8) 1782. god. molio čitatelje “da mu se ne narugaju što ovako nevaljalo i neuredno piše (…) latinskim slovima u naš slavni ilirski jezik i upozorava da svatko promisli kako je mučno tuđim slovima u naš jezik upisati svaku riječ po svojoj naravi i izgovaranju i potpunom njezinu značenju, ariji i veličanstvu i slatkosti.”. On navodi i razloge: “jer u Latinah neima onoliko slovah, koliko bi se hotilo za moć potpuno pisati u naš jezik. (…) Dalje, vidimo da u sve knjige koje su štampane našim jezikom a latinicom nevidjesmo ni jednoga pisca da jednako pišu. Stoga i sam neimajući regula pišem kako znam.” Dakle, svaki kraj je imao zapravo svoj način pisanja, i ne samo to nego nije bilo lako naći ni dva pisca koji su jednako pisali.

Slično razmišlja i fra Andrija Kujundžić koji se žali fra Stjepanu Marijanoviću (9), reformatoru franjevačkoga školstva u Bosni, pa kaže sljedeće: “Ova slova latinska nisu uvjek podobna i dovoljna za naše riječi ilirske – pa potreba je na to smo usiljeni nekad nešto nadodati – da bi upozorili kako se to slovo ima pisati i čitati da bi odgovaralo našem jeziku. Sad je pometnja i nered – ne samo da različiti pisci pišu različito neka slova – nego jedan te isti pisac piše različito jedno te isto slovo. Što je gore i žalosnije, a što je štetno za naš slavni jezik koji se more s Grčkim i Latinskim izjednačiti.” Nešto je na tom području prije njega učinio i biskup Augustin Miletić svojom knjižicom Početak slovstva. Za njega Julijan Jelenić (10) kaže i ovo: “Miletićeva abeceda bila je vrlo nepotpuna i nesavršena, u njoj je previše vladao duh talijanskog pravopisa. I školovanim ljudima nije nikako zadovoljavala.”

Iz svega rečenoga se vidi da je potreba za jedinstvenim pravopisom u Bosni bila velika. Taj problem je nastojao riješiti Andrija Kujundžić o kom Julijan Jelenić piše sljedeće: “Nu posebna ga je čast zapala da je on prvi u Bosni u hrvatskom pravopisu počeo provoditi reformu. Na taj posao potakao ga je i crkveni reformator hrvatskih pučkih i srednjih škola u Bosni fra Stjepan Marijanović. Naime, Marijanović je namjeravao sastaviti udžbenike za škole pa zato traži od Kujundžića da mu pomogne, tj. da načini pravila kako pisati, kako se u pisanju naškije slova i riječi vladati.” Kujundžić je i sam imao, kako kaže, “srčanu i parvu želju ovu pometnju – zbrku Babilonsku u pisanju dignuti”. On je tomu poslu pristupio ozbiljno i znalački, sam je bio visoko obrazovan, načitan, talentiran čovjek. Konsultirao je sve pisce i njihova djela, sve što je bilo napisano na domaćem jeziku da bi vidio kako su drugi pisali pojedina slova i kakve znakove su uzimali. Ništa nije prihvaćao slijepo nego je u tom poslu ostao u priličnoj mjeri samostalan, uzimao je pri tom od svakle ono što je smatrao najboljim. Marijanović je to dobro uočio kad je za Kujundžića rekao “da sve i nijednog ilirskog pisca nasljeduje, nastojeći poput pčelice iz svakog cvijeta slatki med i vosak dragocjeni izvaditi (…) a troju i otrov odbaciti.” U jednom Kujundžića pismu upućenomu Marijanoviću stoji da se je on trudio “iz različitih Pisaoca: Dalmatinski, Dubrovački, Bosanski i Panonski” uzeti ono što mu se je činilo da je dobro, a ono što nije bilo dobro odbaciti, sve u svrhu da bi narod učinio dobro, a ne naudio. Nadalje, on savjetuje Marijanoviću da ako ima bolje ideje, neka ih sprovede u djelo. I na taj način pomogne narodu i domovini. Marijanović je dakle za potrebe svojih udžbenika tražio novi pravopis, a taj je najbolje mogao složiti Kujundžić. Evo odgovora Kujundžića na Marijanovićevu molbu: “Ti želiš jednu lijepu i korisnu i potrebitu za našu mladež Gramatiku na svitlost izdati i pitaš me kako bi se u pisanju naškije riječi i slaganju slova imao vladati? Znam da je to potreba opća u Bosni i ne samo u njoj, ali ništa manje na to me i tvoje prijateljstvo siluje (…) da koliko sam moguć želji tvojoj zadovoljim.” Kad je pravopis bio gotov, Kujundžić je opet pisao Marijanoviću: “Eto dakle moj Stipane najdraži, što ja sudim o slaganju slova i pisanju riječi ilirskije, koja sam ja ne po svojoj glavi izmislio, nego iz različitih pisaca Dalmatinskih, Dubrovačkih, Bosanskih, Panonskih, izvadio i u onom što mise dobro svidilo, svakoga nasljedovat hotiući, a ona koja su ukrivna, ili suvišna, ili nerazložita i smetajuća izbaciti odlučio iskorijeniti želeći… Odkuda svaki, ako htio istinu ispovidjet, lasno more poznati da ja, niti jednoj, niti drugoj samoj strani, jesam ugoditi nastojo, nego ona koja mi je razlog ukazivao, po prilici jedne pčelice iz istoga cvijeta med i vosak vadio sam – dobro se čuvajući od otrova, da nebi tebi, i svem našem slavnom narodu naudio. Služi se dakle mojim svitovanjem, i ako Ti ili tko drugi istinitije i bolje u ovoj stvari opaziš, mene od toga o tom obznani, jerbo želim istinu, obadvije me – kako običaju reći rukama zagrliti – ti međutim mene, kako si ljubio, ljubi i u napredak, a zajednici i domovini koristan biti nastoj.”

Kujundžić je novi pravopis sastavio i uz to dao kratka tumačenja, odnosno kratka pravopisna pravila. Nastala je olakšica i jednoobraznost u pisanju i tiskanju knjiga. Svi su ga prihvatili s oduševljenjem i olakšanjem. Njim se pišu kronike, matice, okružnice, knjige. Što god se je iza toga u Bosni pisalo, pisalo se je Kujundžića pravopisom. Njime su se služili istaknuti kulturni djelatnici iz 19. st.: fra Grgo Lozić (11), fra Martin Nedić (12), fra Frano Momčinović (13) i dr. Afirmaciji Kujundžićeva pravopisa puno je doprinio fra Stjepan Marijanović, već spomenuti reformator osnovnoga i srednjega školstva u Bosni tako što je pisao udžbenike u kojima je primijenio taj pravopis. Njegove knjige, odnosno udžbenici Institutiones grammaticae latinae i Bukvar iliti početak slovstva ilirskog imale su veliku ulogu u tom da se Kujundžićev pravopis usvoji i raširi jer su to bili i jedini i glavni udžbenici u katoličkim školama u Bosni.

Sve je teklo kako treba do pojave ilirizma, preporoda u banskoj Hrvatskoj, kojemu je na čelu bio Ljudevit Gaj (14) oko koga se je okupila bosanska mladež, točnije klerici koji su bili na školovanju u Zagrebu i drugim hrvatskim mjestima. Mladi klerici su se oduševili ilirizmom, hrvatskom kulturom, književnošću, poviješću, jezikom pa i Gajevim slovopisom i pravopisom. “Ovaj Gajev pravopis donijela je u Bosnu mladež bosanska koja je u Hrvatskoj študirala što je dovelo do sukoba sa bosanskim pravopisom Andrije Kujundžića i unijelo veliku smutnju i pometnju u Bosni.” Nastaju dvije stranke – stranka kujundžićevaca i stranka gajevaca. Zahvaljujući gajevcima val ilirizma prodire i u Bosnu. Gajevci kujundžićevcima, koji brane svoj bosanski pravopis, ako ne pišu u skladu s Gajevim pravopisom, niječu nacionalnu svijest i domoljublje. Ipak, i među ilircima je bilo onih koji nisu bili zadovoljni Gajevim pravopisom pa su branili Kujundžića i njegov pravopis. Oni ističu da se je Gajeva “Danica” (ilirske novine koje su izlazile u Zagrebu) “vrlo često ogriješila o ljepotu bosanskog dijalekta.” Njihov je stav bio “da jedinstvo Iliraca može cvasti i kraj različitosti dijalekata i pravopisa.” Tako npr. fra Martin Nedić, vatreni ilirac koji je svesrdno pomagao Gajev pokret, slao je neka svoja djela baš Gaju da mu ih tiska, i to 1839. god., starim Kujundžićevim pravopisom zato što je taj u Bosni bio u običaju. To isto je tražio za svoje djelo Razgovor koga vile Ilirkinje imadoše u pramaljetje 1835..

Gajev pravopis ni u banskoj Hrvatskoj u prvo vrijeme nije bio dobro primljen. Čak je naišao i na velik otpor tako da Gaj ni svoje vlastite novine nije odmah tiskao svojim pravopisom, točnije rečeno slovopisom. Ni Dalmacija nije prihvatila Gajev pravopis što je bio izazov fra Ivanu Jukiću (15) koji nije mogao podnijeti da Dalmacija, “negdašnje leglo naših vila”, kako on to kaže, odbaci Gajev pravopis. Zbog toga razloga se je uputio u Split da poradi na afirmaciji toga pravopisa pa je tako nagovarao splitsku tiskaru da nabavi nova slova iz Mletaka koja bi zapravo odgovarala Gajevim slovima. U Splitu su mu odgovorili da prihvaćaju njegov prijedlog, ali pod uvjetom da im on da svoje dvije knjige koje bi se tiskale Gajevim slovima. U Splitu su imali u vidu samo isplativost toga posla. Sam Jukić u svojim spisima o tom svojem nastojanju oko Gajeva pravopisa kaže sljedeće: “Ja u Dalmaciji učinih koliko mogoh.” Fra Julijan Jelenić o tim bosanskim pravopisnim trvenjima rekao je i ovo: “Te tako četrdesetih godina dođe u Bosni do žestoke borbe između mladih Gajevaca i Kujundžijevaca.”

Fra Martin Nedić, kojega su zvali “prvi Ilir iz Bosne”, u svojim zabilješkama o Omer-paši Latasu (16) i fra Ivanu Jukiću piše ovo: “Iza kako je ime Ilir i književnost ilirska uz to i pravopis novi predvođeni Gajem u Zagrebu mah preuzeo – nabrzo duh ilirstva, tj. hrvatskog preporoda, mladim redovnicim i to po onim koji su u Hrvatskoj i Ugarskoj više nauke slišali i u Bosnu doprije i rasprostrani se pa i utvrdi osobito glede pravopisa koga mnogi od starijih redovnika neprimiše – neki i do smrti ostadoše pri starom – tj. Kujundžića pravopisu.” Među onima koji nisu prihvatili Gajev pravopis bio je i biskup Rafo Barešić, (17), a biskup je, što je uobičajeno, imao o svem posljednju riječ pa je došlo do nekakvih zamršaja i zapletaja u odnosima biskupa i njegovih protivnika u rješavnje čega se je uplela i bečka i turska vlast.

Porazu kujundžićevaca mnogo je doprinio Bukvar fra Ivana Jukića koji je bio uveden u škole, a potisnut je iz uporabe udžbenik Početak pismenosti koji je bio pisan Kujundžićevim pravopisom. I fra Filip Kunić (18) je prihvatio novi pravopis u svojoj gramatici koju je objavio pod nazivom Slovnica jezika latinsko-ilirskog. U uvodu gramatike naveo je da je namjerno knjigu napisao novim pravopisom. U predgovoru te knjige čitatelju veli i ovo: “Neka te ništa nesmeta što sam upotrebio ova nazivlja, ono se i od druge naše braće složno i jedno glasno upotrebljava, a to je korisno i potrebito da se neudaljujemo od sloge u jednakosti pisanja i izgovora. Kujundžić je bio svjestan da Hrvatima u Bosni nedostaje tiskara i novine pa je 20. svibnja 1853. god., poslao molbu u Carigrad turskim vlastima da mu se dopusti osnovati tiskaru i izdavati novine u kojima će se “odbijati nepravedni nasrtaji izvanjskih novina na Visoku portu”. Ovu Kujundžićevu molbu toplo je preporučio bosanski upravitelj Huršid-paša (19), ali uzalud. Kujundžić nije dobio dopuštenje da tiska novine na hrvatskom jeziku, i to svojim pravopisom, što ga je oslabilo u borbi s gajevcima. Da je imao tiskaru, onda bi novine, knjige, udžbenici bili tiskani njegovim pravopisom. Gaj je imao sve što je bilo potrebno da pobijedi: svoju tiskaru i svoje novine. Kujundžić pak u Bosni nije imao ni tiskare ni novina. Borba je bila neravnopravna i unaprijed izgubljena.

Bilješke:

(1) Fra Augustin Miletić je rođen 16. veljače 1763. god. u Fojnici gdje je stekao osnovno obrazovanje i stupio u franjevački red. Gimnaziju je završio u Grazu, filozofiju i teologiju je studirao u Italiji. Nakon završenoga studija desetak godina je kao profesor predavao navedene discipline u talijanskim gradovima Bresci i Padovi. Papa Pio VII. imenovao ga je 6. ožujka 1803. god. naslovnim daulijskim biskupom, a već 15. ožujka iste godine pomoćnim bosanskim biskupom s pravom nasljedstva. Godine 1804. fra Augustin Miletić je preuzeo upravu nad vikarijatom na području dvaju samostana: fojničkoga i kreševskoga, a upravu cijelom biskupijom preuzeo je 1813. god. nakon smrti biskupa Grge Ilijića koji je umro 1. ožujka 1813. god. Dakle, 10 godina je bio pomoćni, a 18 glavni biskup Vrhbosanske biskupije. Svih 28 godina svojega djelovanja u Bosni bio je veoma aktivan i poduzetan kao biskup, sve do svoje smrti 18. srpnja 1831. god. Pozlilo mu je nakon krizme u Vidošima kod Livna, sahranjen je u Rapovinama, kosti su mu u povodu 50. obljetnice prenesene 25. rujna 1881. god. u samostansku crkvu u Gorici kod Livna gdje se i danas nalaze u posebnom sarkofagu. Biskup Miletić je ostavio značajan trag i na književnom polju. Napisao je i objavio sljedeće knjige: Početak slovstva, napomena i kratko istomačenje stvari potribiti nauka krstjanskoga (Split, 1815.), Istomačenje stvari potribiti nauka krstjanskoga za uvižbavanje dice i čeljadi priproste u državi bosanskoj (Rim, 1828.) i Naredbe i uprave biskupā namisnikā apoštolski prošasti i sadašnjega (Split, 1818.; Rim, 1828.). Pisao je i pastoralne poslanice, te pjesme po uzoru na strane, npr. Na planinu Kalvariju (< Stabat Mater dolorosa), Ponizno se teb’ klanjamo (< Vi adoro) i dr.

(2) U ovom tekstu upotrebljava se uobičajeni naziva bosančica umjesto bosanica koji je pak tvoren dodavanjem sifiksa -ica na tvorbenu osnovu, kao i u drugih naziva za pisma, npr. glagolj-ica, ćiril-ica, arab-ica, got-ica, latin-ica… Naziv za bosansko ćiriličko pismo, koje je dobilo ime po Bosni, tvoren je dodavanjem sufiksa -ica na proširenu osnovu, dakle bosanč-ica. (< Bosna). Naziv bosančica tvorbeno se može dovesti u vezu s motivirajućom riječju Bosna (bosan-čica) i bosanka (bosanč-ica). Ćirilica kao projekt bizantske države bila je još od kraja 10. st. u uporabi na području vazalne Crvene Hrvatske koja se je prostirala od rijeke Cetine na zapadu do rijeke Bojane na istoku. Bosančica je zapravo hrvatska ćirilica koju su uglavnom upotrebljavali hrvatski katolici od 11. do 17. stoljeća, i to u Bosni, Humu, Dalmaciji, Dubrovniku, primorskoj i središnjoj Crnoj Gori, ponekad i izvan tih područja. Budući da su se njom služili uglavnom Hrvati katolici u navedenim krajevima, najbolje ju je nazvati hrvatskom ćirilicom, a ne bosančicom, kako je to uobičajeno. To pismo obiluje potvrdama, naročito na kamenim stećcima i u plemićkim darovnicama. Hrvatska ćirilica, koja je bila vezana uz katolicizam, bila je priznata i na sultanovu dvoru u Carigradu kao pismo katolika u turskoj carevini. Hrvatska ćirilica (bosančica) u mnogočem se razlikuje od susjedne joj srpske ćirilice: bosančica se u znatnoj mjeri samostalno razvija u poseban grafijski sustav, vrlo rano postaje kurzivno pismo, odbacuje suvišna slova za glasove kojih nije bilo u narodnom jeziku, uvodi nove grafijske znakove za palatalne suglasnike, donekle oponaša talijansku grafiju, ligature smanjuje na minimum, izjednačuje poluglasove ь i ъ, ne bilježi nazale ę i ą koji nisu više bili posebne fonološke jedinice, redovito stražnjojezični samoglasnik y zamjenjuje prednjojezičnim i, nekadašnji glas ě se u govoru ostvaruje kao i (štokavski ikavski izgovor) i sl.

(3) Fra Ivan Bandulović je rođen u drugoj polovici 16. stoljeća u nekom mjestu uskopaljske doline (gornji Vrbas). U Hrvatskom biografskom leksikonu (str. 415.) i Leksikonu hrvatskih pisaca (str. 39.) navedeno je da je njegovo rodno mjesto Donje Skoplje (danas Donji Vakuf) iako se zna da je tomu mjestu u to doba ime bilo Novosel, a prije toga Donji Novi. U knjizi Bosanski franjevci (str. 84.) navedeno je pak da mu je rodno mjesto Uskoplje (danas Gornji Vakuf). I njegovo prezime u literaturi se pojavljuje u dvama oblicima: Bandulović (rjeđe) i Bandulavić (češće); prednost treba imati oblik Bandulović koji je motiviran nadimkom Bandul. Ne zna se ni kada je ni gdje je umro. Iz podataka koje je o sebi zabilježio zna se samo da je bio franjevac, rodom iz Uskoplja u Bosni, te da je u Bologni počeo pisati svoje djelo Pištole i evanđelja priko svega godišta novo istomačena po razlogu Misala Dvora rimskoga. Ta je knjiga navodno doživjela 13 izdanja (¹1613.) što nesumnjivo govori o njenoj vrijednosti i popularnosti. Njegovo djelo Pištole i evanđelja priko svega godišta… zapravo je prerađeno i dopunjeno izdanje lekcionara Bernardina Splićanina (²1543.) Bandulović je namjeravao ispraviti tiskarske pogreške u predlošku kojim se je služio, ali je išao i dalje pa je dodao neke blagoslove i obrede (npr. pri šišanju djeteta, posvećenju nove kuće, protiv pomora i dr.), zatim hrvatski tekst Reda mise (bez pričesne molitve i kanona), sve prefacije i prijevode nekih ustaljenih molitava (Vjerovanje, Očenaš, Slava, Ispovijed), te prepjev božićne pjesme U se vrime godišta. Za jezik njegova djela može se reći da je to uglavnom štokavski ikavski govor, s ponešto čakavizama i arhaizama. U predgovoru Pištola i evanđelja priko svega godišta… naznačio je glavne poteškoće na koje je nailazio pri pisanju i tiskanju toga djela latiničkim pismom, a na jeziku koji tada još nije bio standardiziran što se najbolje vidi iz sljedećih riječi da je “… ne samo trudno, da vele mučno, latinskimi slovmi naše domaće slovinske riči uprav pisati, i jedro izgovarati” zato što “neimamo poglavita Naučitelja nikakova ki je dosad hotio svomu jeziku pomoć podati, odlučujući stanovit red: razlog i način pisma: pisanja, riči, silaba, slova i ortografije…”. Iako je Bandulović prvi bosanski franjevac koji je objavio knjigu pisanu latinicom, nju je pak namijenio ne samo svećenicima u Bosni nego i onima izvan Bosne. Njegov lekcionar Pištole i evanđelja priko svega godišta… poslužio je kasnije kao predložak drugim piscima hrvatskih lekcionara: Nikoli Kesiću (1740.), Emeriku Paviću (1764.), Petru Kneževiću (1773.), Marijanu Lanosoviću (1794.) i Anti Jukiću (1883.) i dr.

(4) Fra Ivan Ančić je rođen 11. veljače 1624. god. u Lipi kod Županjca, a umro je 24. srpnja 1685. god. u Anconi. Selo Lipa je na Duvanjskom polju pa stoga Ančić sebe naziva Dumljaninom. Za svećenika je bio zaređen u franjevačkom samostanu u Fojnici. U Italiji je studirao teologiju. Nakon studija se je vratio u Bosnu i župnikovao je u mnogim župama franjevačke provincije Bosne Srebrene (Brod na Savi, Beograd, Našice, Rama, Velika, Županjac). Bio je propovjednik i učitelj bogoslovlja u Italiji i Bosni Srebrenoj (Bosna Argentina), a obavljao je i druge svećeničke dužnosti. Provincijal fra Franjo Ogramić poslao ga je 1662. god. u Rim da u tamošnjem arhivu prikupi i potom tiska oproste i povlastice kojima bi se mogli služiti bosanski franjevci. Prikupljene oproste i povlastice tiskao je iste godine u knjizi Thesaurus perpetuus indulgentiarum seraphici ordinis sancti patris nostri Francisci. Godinu dana kasnije opet ga je u Rim uputio provincijal radi poslova provincije Bosne Srebrene. Nakon povratka iz Rima 1669. god. je izabran za gvardijana u Rami, a 1671. za župnika u Županjcu. Dok je boravio u Assisiu 1676. god. počeo je pisati svoje djelo Vrata nebeska, i život vični, završio ga je u Loretu i tiskao 1678. god. u Anconi. Godine 1679. opet je u Anconi radi tiskanja djela Svitlost krstjanska, i slast duhovna, pa 1681. god. radi tiskanja djela Ogledalo misničko. Dva puta je bio na prijmu u pape Inocenta XI. Iako je konkurirao za biskupa upražnjene Duvanjske biskupije, priloživši životopis i još 14 dokumenata, rimska Propaganda nije udovoljila njegovoj molbi. Četiri godine kasnije umro je u Anconi. Za života je djelovao u duhu protureformacijskoga pokreta, radio je na vjerskom, moralnom i prosvjetnom uzdizanju puka. Svoja djela je pisao štokavski ikavski, s ponešto ijekavskih oblika. U literaturi se njegovo prezime pojavljuje u dvama oblicima: Ančić (češće) i Aničić (rjeđe). U doba vizitacije biskupa Pavla Dragićevića 1741. god. u selu Lipa bile su četiri obitelji Ančića s ukupno 39 članova.

(5) Fra Luka Dropuljić rođen je u Kreševu oko 1754., a umro je 2. siječnja 1804. u selu Blato kod Mostara. Temeljna znanja je stekao u franjevačkoj samostanskoj školi u Kreševu. Studirao je u Italiji teologiju i stekao naslov profesora. Nakon studija vratio se je u Bosnu gdje je službovao kao župnik, učitelj novaka i na kraju kao provincijal (1799. – 1802.). Još su ga 1793. god. bosanski franjevci predlagali za pomoćnika biskupu Augustinu Batošu Okiću, a potom i za njegova nasljednika. Branio je interese franjevaca u sukobu s biskupom Grgom Ilijićem Varešaninom. Osim nekoliko okružnica (1800., 1801…) nije napisao značajnih djela, ali je poznat kao vatreni zagovornik uporabe bosanice.

(6) Fra Grgo Martić je rođen 24. siječnja 1822. god. u Rastovači kod Posušja, a umro je 30. kolovoza 1905. god. u Kreševu. Gimnaziju je pohađao u Kreševu i Požegi, filozofiju je studirao u Zagrebu, a bogosloviju u mađarskom Székesfehérváru. Župnikovao je u više bosanskih mjesta. Često je boravio i izvan Bosne (Austrija, Italija, Bugarska, Turska…). Poznavao je više svjetskih jezika s kojih je čak i prevodio književna djela, npr. Tolstoja, Racinea, Chateaubrianda. U doba župnikovanja u Sarajevu bio je narodni zastupnik u medžlisu, predstavnik provincije Bosne Srebrene za kontakte s turskim vlastima, te voditelj sarajevske franjevačke agencije. Značajan je njegov doprinos Provinciji u dušobrižničkom radu s narodom i među kreševskim franjevcima, također i njegov rad na kulturnom i književnom području jer je objavio malo manje od 150 djela. Njegova književna djela mogu se s obzirom na tematiku podijeliti u tri skupine: pripovjedno-povijesna, memoarska i epska. U književnosti se je pojavio 1841. god. pjesmom Pozdrav Hercegovini. Od tada pa do konca života pisao je stihovane forme, napisavši više od sto tisuća deseteraca. Svojih sedam ranije objavljenih knjiga epskih pjesama objedinio je i 1893. god. objavio pod naslovom Osvetnici, a 1895. god. objavio je i zbirku od šest samostalnih pjesama pod naslovom Posvetnici. Napisao je brojne prigodnice, J. J. Strossmayeru u povodu njegovih imendana napisao je čak 17 prigodnica. Nakon smrti, 1906. god. je objavljeno njegovo memoarsko djelo Zapamćenja, jedno od prvih toga žanra u Bosni. Značajan je njegov rad na skupljanju i objavljivanju narodnih umotvorina, objavio je sedam zbirki epskih pjesama, a 1858. god. s Ivanom Franom Jukićem zbirku od 50 epskih pjesama pod naslovom Narodne pjesme bosanske i hercegovačke. Pjesnički uzori su mu bili Andrija Kačić Miošić i Ivan Mažuranić koje nije uspio dosegnuti, a kamoli premašiti. Njegovo pjesništvo je bilo bez snažnosti, uvjerljivosti i izražajnosti. Bez obzira na sve nedostatke bio je još za života vrlo cijenjen i slavljen, te rado i mnogo čitan.

(7) Karlovački profesor Aleksandar Stojačković je poznat po djelu Istorija vostočno-slavenskog bogosluženija kyrillskog knjižestva kod Slavena zapadne crkve (Novi Sad, 1847.), a još više po srpskoj agitaciji u Bosni i Hrvatskoj. Zalagao se je za to da se malena Srbija proširi na sve okolne zemlje: Crnu Goru, Vojvodinu, Hrvatsku, Bosnu, Hercegovinu, Albaniju, Makedoniju i Bugarsku. Bio je dakle na liniji na kojoj su bili mnogi tada značajni Srbi: knez Mihajlo Obrenović, Ilija Garašanin, Vuk Karadžić, Đuro Daničić (Jovan Popović) i dr. koji su nastojali u donekle promijenjenim društveno-političkim prilikama sredinom 19. st. obnoviti, pa i proširiti granice nekadašnje države srpskoga kneza Dušana. Trudili su se dokazati da su svi Hrvati zapravo Srbi katoličke vjere, da je jezik jedan, da je ćirilica prikladnije pismo tomu jeziku. U skladu s tim srpska Vlada je Ljudevitu Gaju 1847. god. poslala ćirilička slova. Aleksandar Stojačković je 1862. god. nagovarao Grgu Martića da se založi za ponovnu uporabu ćirilice koja je već u Bosni bila uzmakla pred latinicom. Martiću i još nekim franjevcima poslao je na dar svoje knjige. Godine 1874. Stojačković predlaže Martiću da će mu tiskati o svojem trošku 1500 primjeraka molitvenika bosanskih franjevaca i to srpskom ćirilicom ili, ako mu to ne odgovara, onda bosanskom ćirilicom.

(8) Fra Marko Dobretić je rođen 1713. god. u Brnjićima kod Jajca, a umro je 8. siječnja 1784. god. u Fojnici. Temeljnu naobrazbu je stekao u fojničkom samostanu, a filozofiju i teologiju je studirao u Dalmaciji i Italiji. Po završetku studija nije se vratio u Bosnu nego je 17 godina (1740. – 1757.) u Firenzi predavao filozofiju i teologiju. Nakon diobe franjevačke provincije 1757. god. Bosna Srebrena je svedena na kustodiju, a prvim kustosom je imenovan Dobretić koji je tu dužnost obavljao samo godinu dana jer je već 1758. imenovan provincijalom (1758. – 1762.), za provincijala je ponovno izabran 1768. god. (1768. – 1771.), papa Klement XIV. imenovao ga je 12. prosinca 1772. god. naslovnim eretrijskim biskupom (Eretria je mjesto na otoku Evvoja u Egejskom moru) te apostolskim vikarom i biskupom u Bosni i Hercegovini. Kao biskup obavio je tri vizitacije katolika u svojoj biskupiji (1773., 1777. i 1780.) i o njima sačinio iscrpna izviješća koja je poslao u Rim Kongregaciji za propagandu vjere. Puno je činio za biskupiju kojoj je bio na čelu 12 godina. Još je 1751. god. u Rimu branio prava bosanskih franjevaca od presizanja prekosavskih franjevaca. Godine 1764. Turci su ga bacili u travničku tamnicu iz koje je izišao uz veliku otkupninu koju su franjevci morali platiti. Djelovao je Dobretić ne samo na vjerskom nego i na prosvjetnom planu jer se je zalagao za obnovu glagoljaštva u Bosni. Osim biskupskih izviješća, koja sadrže mnoštvo vrijednih podataka o gospodarskim, kulturnim, političkim i inim prilikama u Bosni i Hercegovini, napisao je i objavio moralno-pastoralni priručnik Kratko skupljenje ćudoredne, iliti moralne bogoslovice svrhu sedam Katoličanske crkve sakramentah (Ancona, 1782.).

(9) Fra Stjepan Marijanović je rođen 15. siječnja 1794. god. u Lipnici kod Sutiske, a umro je 8. ožujka 1848. god. u Sutisci. Temeljnu naobrazbu je stekao u samostanu u Sutisci, od 1810. do 1817. god. studirao je filozofiju i teologiju u Ugarskoj. Od 1820. do 1825. god. bio je učitelj novaka u Sutisci, a od 1829. do 1831. god. župnik u Varešu. Od 1832. god. opet je u Sutisci gdje je određen za voditelja dogradnje samostana. U njegovo doba to se je mjesto nazivalo Sutiska, a ne Sutjeska. Zbog sudjelovanja u tzv. Barišićevoj aferi bio je 1843. god. suspendiran. Značajan je Marijanovićev rad na prosvjetnom području; bio je reformator franjevačkoga školstva, tvorac novih školskih programa i pisac jezičnih priručnika na latinskom i hrvatskom jeziku, npr. Institutiones grammaticae latinae idiomate illyrico propositae ac ad usum iuventutis Provincia Bosnae Argentinae compilatae… (Split, 1822.), Syntaxis linguae latinae iuventuti Provinciae Bosnae Argentinae accomodata (Venezia, 1823.), Sacrum meditationum plana ac brevis methodus practicande orationis tum mentalis tum vocalis… (Split, 1835.), Bukvar illiti poçetak slovstva illiriçkog, i latinskog jezika za uçionice derxave bosanske (Budim, 1836.) i dr.

(10) Fra Julijan Jelenić je rođen 29. kolovoza 1877. god. u Riječanima kod Modriče, a umro je 5. kolovoza 1931. u Zagrebu. Gimnaziju je pohađao u Gučoj Gori, a studij filozofije i teologije najprije u Sutisci (1899. – 1901.), potom u Budimpešti (1901. – 1903.) gdje je polagao i rigorozne ispite iz biblijskih znanosti (1904.), opće teologije (1906.), pastoralne i moralne teologije (1907.) i bogoslovlja (1908.) čime je postigao doktorat znanosti obranivši disertaciju pod naslovom De patarenis Bosnae. Za svećenika je zaređen 1903. god. Predavao je dogmatiku, crkveno pravo i crkvenu povijest na Franjevačkoj teologiju u Livnu (1905. – 1909.) i u Sarajevu (1909. – 1919.) te crkvenu povijest na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1919. – 1931.). Za definitora franjevačke provincije Bosne Srebrene izabran je 1910. god. Rektor sarajevske Teologije bio je od 1910. – 1919. god., a dekan Bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu bio je u dva mandata: 1921. – 1922. i 1927. – 1928. god. Bio je potpredsjednik Hrvatske bogoslovne akademije, a dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti postao je 1931. god. Objavio je više od 300 studija, članaka, rasprava, prikaza, osvrta, nekrologa i poučnih tekstova. Izučavao je izvornu građu u arhivima bosanskih franjevačkih samostana i objavio nekoliko ljetopisa, npr. Ljetopis fra Nikole Lašvanina (1914. – 1915.), Ljetopis franjevačkog samostana u Kreševu (1917.), Dva ljetopisa Bosne Srebrene (1918.), Ljetopis franjevačkog samostana u Kr. Sutjesci (1923. – 1927.), zatim Izvore za povijest kulturnoga rada bosanskih franjevaca (1912. – 1913.), Necrologium Bosnae Argentinae (1916.) i dr. Od ostalih djela ističu su sljedeća: Kraljevstvo Visoko i samostan sv. Nikole (1906.), De paterenis Bosniae (1908.), Kultura i bosanski franjevci, 1. – 2. (¹1912. – 1915., ²1990.), Povijest Hristove crkve, 1. – 3. (¹1921. – 1928., ²1931.), Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke (1925.), Spomenici kulturnoga rada franjevaca Bosne Srebreničke (1927.), Pravopisna rasprava između dra. Tome Košćaka i dra. fra Grge Čavapovića (1930.) i dr. Preveo je s mađarskoga jezika djelo Mali vođa hodočasnika od F. Kajzera (1913.). U rukopisu mu je ostalo podosta dovršenih i nedovršenih radova. Bio je crkveni povjesničar koji je objavljivao svoje radove u mnogim glasilima (33) koja su izlazila u Bosni i Hrvatskoj (1899. – 1931.).

(11) Fra Grgo Lozić (1810. – 1876.) je na poticaj fra Lovre Karaule skrbio za kulturnu baštinu livanjskoga kraja.

(12) Fra Martin Nedić je rođen 1. travnja 1810. god. u Tolisi kod Orašja. Čitati i pisati ga je naučio fra Bono Benić, tadašnji toliški kapelan. Kad je Benić bio premješten u Sutisku, sa sobom je poveo toga darovita dječaka. Nakon završena novicijata u Sutisci otišao je u Suboticu na teološki studij koji je nastavio u mađarskim gradovima Szolnoku, Egeru i Vaczu. Svećenik je postao 1833. god. kad je uzeo ime Martin. Od 1836. do 1839. god. bio je kapelan u Orašju kod Travnika gdje je pomagao tamošnjemu župniku fra Marijanu Šunjiću koji ga je podučavao u arapskom, perzijskom i turskom jeziku. Nakon Orašja opet je u Sutisci gdje je podučavao buduće svećenike. Župnikovao je 1848. god. u Ulicama. Godine 1851. imenovan je definitorom franjevačke provincije Bosne Srebrene i s toga razloga premješten u Sutisku. Provincijal je postao 1854. god., a od 1856. do 1861. god. bio je župnik i nastavnik u Sutisci. Od 1861. do 1874. god. župnikovao je u Tolisi. Nakon toga je premješten u Đakovo 1883. god. gdje je bio upravitelj dobara Bosne Srebrene. Posljednje dane svojega života proveo je u Tolisi gdje je umro 26. travnja 1895. god. Budući da je znao turski, često je morao kontaktirati s turskim vlastima u Bosni zalažući se za prava franjevaca i seljaka. Tako je 1848. god. zajedno s fra Marijanom Šunjićem i fra Lukom Dropuljićem sudjelovao na vilajetskoj skupštini u Travniku koju je sazvao Tahir-paša, a na kojoj su bili ugledni bosanski begovi i sarajevski mitroplit Ignjatije. Često su izbijale bune seljaka pa je Tahir-paša na toj skupštini nastojao napraviti više reda u obvezama kmetova prema turskim posjednicima i obrnuto u obvezama aga i begova prema kmetovima. God. 1852. bio je zajedno s fra Marijanom Šunjićem u Beču gdje su od cara Josipa II. dobili odobrenje da mogu buduće franjevce školovati u Đakovu pa su bosanski mladići od tada pa do 1875. god. studirali teologiju u tom slavonskom gradu. Bio je graditelj crkava, samostana i škola u Sutisci i Tolisi. Osim toga značajan je i njegov spisateljski rad. Počeo je pisati stihove još 1835. god., ali je u pjesništvu ostao blijed. Njegova prozna djela znatno su bolja od pjesničkih. Napisao je Deputaciju bosansku (1858.) u kojoj je izložio sve nedaće bosanskih seljaka i uputio ju veziru i sultanu. Dva puta je išao u Carigrad gdje se je zalagao za poštivanje prava i povlastica koje su bosanski franjevci dobili od turskih sultana. U tu svrhu popisao je sve povlastice (1856.) i predočio ih turskim vlastima. Sačinio je i popis nekretnina franjevačke provincije Bosne Srebrene (samostani i crkve) i predao ga bosanskomu veziru s ciljem smanjenja poreza. Turske dokumente u samostanu u Sutisci preveo je na latinski. Njegovim najboljim djelom smatra se Stanje redodržave Bosne Srebrene (1884.) u kojem je nastojao predstaviti povijest franjevačke provincije u doba turske vladavine u Bosni.

(13) Fra Frano Momčinović je poznat po tom što je bio začetnik novinstva u Bosni. On je 3. ožujka 1864. god. objavio rukom pisane novine Bismilah (satirično-polemični list); sačuvana su samo dva broja i ne zna se koliko je brojeva objavljeno. Bismilah su prve novine u Bosni koje su se pojavile dvije godine prije Bosanskoga vjestnika (1866.) koji se je smatralo novinskim prvijencem. Bismilah je bio pisan na četiri lista latinicom, te u više primjeraka prepisivan i to u Ponijevu kod Žepča.

(14) Ljudevit Gaj je rođen 8. srpnja 1809. god. u Krapini, a umro je 20. travnja 1872. god. u Zagrebu. Prema obiteljskoj predaji njegov rod Gay je potjecao iz Burgundije (Francuska) odakle se je njegov predak doselio u Spiš (Slovačka). Njegov otac se je pak doselio iz Soprona (Ugarska) u Krapinu (Hrvatska) gdje se je rodio Ljudevit. Gimnaziju je pohađao u Krapini, Varaždinu i Karlovcu. Studirao je filozofiju u Beču i Grazu, a pravo u Pešti. Po završetku studija vratio se je 1831. god. u Krapinu, a sljedeće godine se je preselio u Zagreb u kojem je ostao do konca života. U Zagrebu je bio politički aktivan jer je predvodio građanski pokret poznat u literaturi pod imenom hrvatski preporod, odnosno ilirizam. Objavljivao je novine na hrvatskom jeziku, najprije na kajkavskom, kasnije na štokavskom jeziku. Od njegovih radova najznačajnije mu je djelo kajkavski pisana Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja u kojoj je izložio novi hrvatski slovopis nastao po uzoru na češki. Novi slovopis i štokavsku ijekavštinu jedni su odmah prihvatili, a drugi su se dugo tomu opirali. Među ovima drugima je bio i fra Andrija Kujundžić.

(15) Fra Ivan Franjo Jukić je rođen 8. srpnja 1818. god. u Banjoj Luci, a umro je 20. svibnja 1857. god. u Beču. Gimnaziju je završio u Fojnici 1835., u Zagrebu je studirao filozofiju (1835. – 1837.), a teologiju u Veszprému (1837. – 1840.), zatim u Dubrovniku gdje je 1841. god. diplomirao. Za svećenika je zaređen 1842. god. Djelovao je kao svećenik i učitelj u Fojnici (1842. – 1843. i 1845. – 1849.), u Sutisci (1843.), Ivanjskoj (1844.), Dolcu (1848. – 1849.), Varcaru (1849. – 1851.) i Sarajevu (1851. – 1852.). U svojim političkim stavovima nije bio dosljedan, često je lutao pa je čak završio u tamnici. U početku je bio za ustanak protiv Turaka, zatim se je povezao s promicateljima velikosrpske ideje u Bosni, potom je prihvatio upravu i reforme Omer-paše Latasa, kasnije se je oduševljavao idejom bošnjaštva, zapravo uvijek je tražio najpreči put za društveno-političku emancipaciju bosansko-hercegovačkih kršćana. Bio je oduševljen reformama Omer-paše Latasa pa mu je zajedno s fra Grgom Martićem spjevao prigodnu pjesmu Slavodobitnica svietlomu gospodaru Omer-paši (1851.). God. 1850. napisao je promemoriju Želje i molbe kršćana Bosne i Hercegovine u kojoj je izložio svoj program gospodarskih, kulturnih, političkih i socijalnih reformi. Tu je promemoriju objavio 1851. god. kao dodatak svojoj knjizi Zemljopis i poviestnica Bosne (1851.) nakon čega ga je Latas optužio za širenje panslavenstva u Bosni, naložio je da ga uhapse 17. siječnja 1852., a 3. svibnja ga je poslao u carigradski zatvor u kojem je proveo samo tri mjeseca zahvaljujući diplomatskim intervencijama austrijskoga konzula Antuna Mihanovića. Naime, Jukić je Latasa smatrao Slavenom koji bi trebao biti sklon svojemu narodu, ali nije imao u vidu da je Latas odavno odnarođen. Nakon izlaska iz zatvora u Carigradu Latas mu je zabranio povratak u Bosnu pa je dvije godine Jukić boravio u Rimu, Dubrovniku, Anconi i Zagrebu. God. 1854. kratko je boravio u Sutisci i Gučoj Gori, više tajno nego javno jer je i dalje vrijedila Latasova zabrana koji je te godine bio na drugom kraju turske carevine. Nakon toga Jukić je bio kapelan u Trnavi (1854. – 1855.) i Drenju (1855. – 1857.) God. 1857. već je bio vidno bolestan pa je smješten u franjevaca u Đakovu iz kojega je otišao radi liječenja u Beč u kojem je i umro u svibnju te godine. Sahranjen je u zajedničku grobnicu na groblju za uboge St. Marxer Friedhofd u Beču, i to bez imena i znaka. Kao nadomjestak bečki Hrvati su mu postavili spomen-ploču u franjevačkom samostanu u Beču (Franziskanerplatz 4). U vrijeme boravka u Zagrebu (1835. . 1837.) postao je gorljivi pristaša ilirizma čije ideje je propagirao kasnije u Bosni. Književnim radom se je počeo baviti još kao zagrebački student napisavši četiri pjesme u duhu ilirskih ideja koje mu Gaj nije htio objaviti zbog njihove slabe izražajnosti. Gaj ga je pak nagovorio da skuplja narodne pjesme koje su dijelom objavljene posmrtno, zajedno s fra Grgom Martićem, u zbirci Narodne pjesme bosanske i hercegovačke (1858.). Pokrenuo je izlaženje almanaha Bosanski prijatelj kojemu je bio urednik (1850. i dalje). Namjeravao je osnovati u Bosni književno društvo Kolo bosansko, glasilo Pčela bosanska, zatim utemeljiti školsku zakladu, osnovati tiskaru, otvoriti muzej i knjižnicu. Proučavao je zemljopis, povijest, kulturu, jezik i književnost i o tom napisao brojne članke. Od njegovih djela vrijedno je istaknuti još tri: Početak pismenstva i napomena nauka krstjanskoga (¹1848., ²1850. i ³1854.), Zemljopis i poviestnica Bosne (¹1851., ²1990.) i putopis Putovanja od Sarajeva do Carigrada (1952.). Toma Kovačević je tiskao Jukićev Zemljopis… u Beogradu 1865. god. ćirilicom promijenivši mu naslov u Opis Bosne i Hercegovine. Fra Toma Kovačević je 1840-ih sudjelovao u pripremi ustanka u Bosni, nakon neuspjeha skinuo je mantiju i pobjegao u Beograd gdje se je stavio u službu srpske vlade zalažući se za to da Srbija oslobodi Bosnu od Turaka i proširi se na tu zemlju.

(16) Omer-paša Latas je rođen 1806. god. u Janjoj Gori kod Plaškoga. Otac mu je bio austrijski časnik pa je mladi Mihajlo, kako mu je sinu bilo krsno ime, pohađao kadetsku školu u Gospiću. Zbog pronevjere novca pobjegao je 1827. god. u Banju Luku gdje je prešao na islam. Iz Banje Luke je otišao u Vidin, pa u Carigrad gdje je bio učitelj crtanja budućemu sultanu Abdulu Medžidu. Godine 1838. postao je pukovnik, a potom i paša, kad je Abdul Medžid stupio na prijestolje. U krvi je ugušio pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu. Nakon toga je imenovan maršalom (mušir) turske vojske. Godine 1848./49. okupirao je zadunavske kneževine u Rumunjskoj. Ugušio je 1850. god. ustanak bosanskih begova na čelu s vezirom Husein-kapetanom Gradaščevićem. Tada je pozatvarao oko 1000 begova, a oko 400 ih je poslao u okovima u Carigrad. Pripremao se je 1853. god. zauzeti cijelu Crnu Goru i uništiti njihovu samostalnost, ali su ga u tom spriječile Austrija i Rusija. U rusko-turskom ratu na Krymu 1853. god. bio je zapovjednik turske vojske i zbog isticanja u tom ratu dobio je titulu velikoga vojskovođe (serdari ekrem). S engleskim i francuskim saveznicima sudjelovao je u opsadi Sevastopolja na Krymu, pa u borbama na Kavkazu. Nakon toga je ugušio ustanak u Iraku. Godine 1861. opet je naumio uništiti Crnu Goru, ali to Turskoj nisu dopustile velike sile jer bi u protivnom zaratile s Turskom. Kratko je boravio u Parizu 1865. god. kao vrhovni komandant turske vojske. Godine 1867. nastojao je ugušiti grčki ustanak na Kreti, ali je zbog nedostatka sredstava i loše turske flote 1868. god. odustao je od opsade. Umro je u Carigradu 1871. god.

(17) Fra Rafo Barišić je rođen u Oćeviji 24. lipnja 1797. god, a umro je 14. kolovoza 1863. god. na Širokom Brigu. Osnovnu naobrazbu i novicijat je završio u Sutisci, a studij filozofije i teologije u Torinu. Nakon položenoga profesorskoga ispita predavao je filozofiju u Torinu i teologiju u Bologni. U Bosnu se je vratio 1827. god. kada je imenovan župnikom u Zoviku. Nakon smrti biskupa Augustina Miletića, te na prijedlog franjevačke provincije Bosne Srebrene kao i njegova strica fra Gabrijela Barišića, bio je 1832. god. imenovan naslovnim azotskim biskupom i apostolskim vikarom (biskupom) u Bosni. Poznat je po tzv. Barišićevoj aferi u koju su bili petnaest godina umiješani Vatikan, Beč i Carigrad. Nakon te afere imenovan je vizitatorom barske biskupije kojom je upravljao dvije godine. Kad je Bosna Srebrena bila podijeljena na bosansku provinciju i hercegovačku kustodiju, imenovan je hercegovačkim vikarom. Institucionalno je organizirao hercegovačku (mostarsku) kustodiju i obnovio staru Duvanjsku biskupiju u kojoj je ojačao utjecaj Katoličke crkve.

(18) Fra Filip Kunić (1801. – 1871.) je autor gramatike Slovnica jezika latinsko-ilirskog istomačena za porabu mladeži bosanskoj (Beč, 1835.).

(19) Mehmed Huršid-paša je upravljao Bosnom od 14. rujna 1852. do 26. listopada 1856.

Fotografija: Adnan Bubalo

Izvori i literatura

• [1] Alaupović, Tugomir: Ivan Franjo Jukić (1818-1857). Sarajevo, 1907.
• [2] Alaupović, Tugomir: Biskup fra Marijan Šunjić. Serafinski perivoj, sv. 24., 1910., str. 203. – 213.
• [3] Alilović, Ivan: Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918. Zagreb, 1986.
• [4] Alilović, Ivan: Tragom hrvatske kulturne baštine u Hercegovini. Zagreb, 1980.
• [5] Atlija, Alojzije: Franjevci i njihova prisutnost u Bosanskoj krajini. Nova et vetera, sv. 31., Sarajevo, 1981., str. 267. – 303.
• [6] Babić, Marko: Političke i kulturne prilike u Bosni i Hercegovini u doba fra Grge Martića. u: Fra Grgo Martić i njegovo doba (zbornik), Zagreb, 1996., str. 21. – 32.
• [7] Barac, Antun: Martin Nedić – čovjek i literat. Novosti, god. 35., 12. siječnja 1941.
• [8] Barišić, Rafo (ml.): Franjevački samostan i crkva u Sutjeskoj. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, god. 4., Sarajevo, 1890., str. 28. – 40.
• [9] Bašagić, Safvetbeg: Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini. Zagreb, 1931.
• [10] Batinić, Mihovil: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka. Zagreb, 1881. (1.), 1883. (2.) i 1887. (3.).
• [11] Batinić, Mihovil: Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV – XX. Zagreb, 1913.
• [12] Benac Alojz i dr.: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do početka turske vladavine. Sarajevo, 1966.
• [13] Benić, Bono: Ljetopis sutješkog samostana. (ur. Ignacije Gavran), Sarajevo, 1979.
• [14] Bogdanović, Marijan: Ljetopis kreševskog samostana. (ur. Ignacije Gavran), Sarajevo, 1984.
• [15] Bogičević, Vojislav: Pismenost u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1975.
• [16] Bogišić, Rafo: Književnost bosansko-hercegovačkih franjevaca u hrvatskoj književnoj matici. U: Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291-1991 (zbornik), Samobor, 1994., str. 183. – 196.
• [17] Bubalo, Jakov: Zasluge franjevaca za hrvatski književni jezik u 19. stoljeću. Kačić, 1982., str. 341. – 352.
• [18] Čedomil, Jakša: Epske pjesme fra Grge Martića. Zadar, 1893.
• [19] Čičić, Augustin: Monografija o fra Grgi Martiću. Zagreb, 1930.
• [20] Čuturić, Leonard: Franjevci među hrvatskim pukom kroz sedam stoljeća. Sarajevo, 1926.
• [21] Ćorić, Boris: Književno djelo Ivana Franje Jukića. Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti, sv. 1., Sarajevo, 1972.
• [22] Ćorić, Boris: Književnopovijesne odlike djela Kultura i bosanski franjevci Julijana Jelenića. Godišnjak Instituta za jezik i književnost, sv. 8., Sarajevo, 1979., str. 9. – 35.
• [23] Ćorić, Boris: Ljetopis kao svjedočanstvo i poruka. Godišnjak Instituta za jezik i književnost, 9., Sarajevo, 1980., str. 309. – 313.
• [24] Džaja, Srećko: Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb, 1971.
• [25] Gavran, Ignacije: Pastoralno djelovanje fra Augustina Miletića, apostolskog vikara u Bosni i Hercegovini, Kačić, god. 14., Split, 1982., str. 121. – 141.
• [26] Gavran, Ignacije: Putovi i putokazi, Sarajevo, 1988.
• [27] Glavaš, Radoslav: Spomenica pedesetogodišnjice Hercegovačke franjevačke redodržave. Mostar, 1897.
• [28] Glavaš, Radoslav: Život i rad fra Rafe Barišića. Mostar, 1900.
• [29] Glavaš, Radoslav: Politika bosanskih i hercegovačkih franjevaca u prošlosti i sadašnjosti. Mostar, 1904.
• [30] Grbić, Jadranka: Etnografski rad bosanskoga franjevca Ivana Franje Jukića. Bosna franciscana,god. 2., sv. 2., Samobor, 1994., str. 101. – 127.
• [31] Horvat, Rudolf: Katolici u Bosni i Hercegovini. Zagreb, 1929.
• [32] Hrvatska enciklopedija, 1. – 4. Zagreb, 1941. – 1942.
• [33] Hrvatski biografski leksikon, 1. – 6., Zagreb, 1983. >
• [34] Ikić, Niko: Biskup Strossmayer i bosanski franjevci. Studia vrhbosniensia, 7., Sarajevo – Bol, 1995., str. 532. – 564.
• [35] Jelenić, Julijan: Izvori za kulturnu povijest bosanskih franjevaca. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1912., str. 443. – 513.; 1913., str. 1. – 87., 209. – 233. [36] Jelenić, Julijan: Dva ljetopisa Bosne Srebrene…, Sarajevo, 1919.
• [37] Jelenić, Julijan: Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke, sv. 1., Zagreb, 1925.
• [38] Jelenić, Julijan: Spomenici kulturnoga rada franjevaca Bosne Srebreničke. Mostar, 1927.
• [39] Jelenić, Julijan: Kultura i bosanski franjevci (pretisak). Sarajevo, 1990.
• [40] Karamatić, Marko (ur.): Bosanski franjevci. Zagreb, 1994.
• [41] Kecmanović, Ilija: Barišićeva afera. Sarajevo, 1954.
• [42] Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb, 2000.
• [43] Mandić, Dominik: Bosna i Hercegovina. Chicago, 1960.
• [44] Mandić, Dominik: Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae. Chicago – Roma, 1962.
• [45] Mandić, Dominik: Hrvatstvo Bosne i Hercegovine: Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Rim, 1963.
• [46] Mandić, Dominik: Etnička povijest Bosne i Hercegovine. Rim, 1967.
• [47] Mandić, Dominik: Franjevačka Bosna: Razvoj i uprava bosanske vikarije i provincije 1340-1735. Rim, 1968.
• [48] Matić, Bernardin: Dokumenti o prošlosti sutješkog samostana. Bosna franciscana, god. 6., sv. 9., Sarajevo, 1998., str. 277. – 296.
• [49] Matković, Jako: Bibliografija bosanskih franjevaca. Sarajevo, 1896.
• [50] Milaković, Josip: Fra Grgo Martić. Sarajevo, 1906.
• [51] Nikić, Andrija: Kulturne prilike u Hercegovini zadnjih desetljeća turske vladavine (1823-1878). Kačić, god. 8., Split, 1976., str. 193. – 212.
• [52] Nikić, Andrija: Veze između bosanske i hercegovačke franjevačke zajednice od 1844. do 1945. u: Angažirani svećenik (simpozij u povodu 100. obljetnice rođenja fra Josipa Markušića), Zagreb – Sarajevo, 1981., str. 232. – 267.
• [53] Nikić, Andrija: Hercegovački i bosanski franjevci između 1844. i 1944. godine. Mostar, 1996.
• [54] Oršolić, Marko: Socijalno-politički pogledi fra Josipa Markušića. Nova et vetera, sv. 31., Sarajevo, 1981., str. 69. – 88.
• [55] Palameta, Miroslav: Diljem književne baštine. Mostar, 1996.
• [56] Pandžić, Bazilije: Djelovanje franjevaca od 13. do 15. stoljeća u bosanskoj državi. Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Studia Vrhbosnensia, sv. 4., Sarajevo, 1991., str. 241. – 268.
• [57] Pandžić, Vlado: Pismo i grafija hrvatskih školskih knjiga u Bosni i Hercegovini u prvoj polovici 19. stoljeća. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, sv. 28. – 29., Zagreb, 1993., str. 29. – 56.
• [58] Pandžić, Vlado: Andrija Kujundžić – hrvatski jezikoslovac i prosvjetitelj (uz 200. obljetnicu rođenja). Bosna franciscana, god. 2., sv. 2.., Samobor, 1994., str. 88. – 100.
• [59] Pandžić, Vlado: Hrvatski jezikoslovac i prosvjetitelj Stjepan Marijanović. Bosna franciscana, god. 3., sv. 3., Samobor, 1995., str. 115. – 130.
• [60] Papić, Mitar: Hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine. Sarajevo, 1982.
• [61] Pavić, Stjepan:. U: Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882. – 1982., Visoko, 1983., str. 78. – 98.
• [62] Pejanović, Đorđe: Bibliografija štampe Bosne i Hercegovine 1850-1941. Sarajevo, 1961.
• [63] Pejanović, Đorđe: Istorija biblioteka u Bosni i Hercegovini (od početka do danas). Sarajevo, 1960.
• [64] Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine. Sarajevo, 1982.
• [65] Pranjković, Ivo: Fra Frano Jukić i hrvatska jezično-pravopisna tradicija u BiH. Bosna franciscana, god. 5., sv. 8., Sarajevo, 1997., str. 131. – 144.
• [66] Pranjković, Ivo: Jezik fra Marka Dobretića. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, sv. 32., Zagreb, 1998.
• [67] Pranjković, Ivo: Jezik Ljetopisa kreševskog samostana. Bilten Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije – Visoko, sv. 3., Zagreb, 2000., str. 31. – 37.
• [68] Pranjković, Ivo: Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene. Zagreb, 2000.
• [69] Puratić, Željko: Iz latiniteta Hrvata u Bosni. Sarajevo, 1974.
• [70] Puratić, Željko: Nekoliko primjera latiniteta u Bosni i Hercegovini. Dubrovnik, god. 21., sv. 6., Dubrovnik, 1978., str. 25. – 32.
• [71] Sedam stoljeća bosanskih franjevaca (zbornik). Samobor, 1994.
• [72] Stipančić, Josip: Povijesne crtice franjevačkog samostana u Sutjeskoj. Napredak, god. 5., sv. 1. – 2., 1930., str. 18. – 19.
• [73] Stipančić, Josip: Prošlost franjevačkog samostana u Fojnici. Napredak (kalendar), sv. 19., 1930., str. 128. – 142.
• [74] Šegvić, Kerubin: Život i djelo fra Grge Martića. Ljetopis JAZU za 1907., sv. 22., Zagreb, 1922., str. 6. – 126.
• [75] Truhelka, Ćiro: Bosančica. U: Povijest hrvatskih zemalja BiH, 1., Sarajevo, 1942.
• [76] Vrgoč, Miro: Fra Marko Dobretić (1707. – 1784.). Bosna franciscana, god. 3., sv. 3., Samobor, 1995., str. 88. – 114.
• [77] Zelić-Bučan, Benedikta: Bosanski franjevci u mrežama srpske nacionalne propagande. Hrvatska revija, god. 43., sv. 4., Zagreb, 1993., str. 421. – 431.
• [78] Zelić Bučan, Benedikta: Jezik i pisma Hrvata: Rasprave i članci, Split, 1997.
• [79] Zirdum, Andrija: Fra Stjepan Marijanović. U: Franjo među Hrvatima. Zagreb, 1976.