Natpjevavanje

Riječ natpjevavanje gotovo da je nestala iz upotrebe. Nije to slučajno, ne koristi se zato što je i sama pojava natpjevavanja gotovo iščezla.

Nedavno slušam jednog starijeg čovjekakako priča o svom djetinjstvu koje je proveo u Sarajevu. Kaže da sada, kada je već star i odavno tamo ne živi, gotovo uvijek kad se sjeti svoga rodnog grada, sjeti se jednog detalja koji je u njemu ostavi neizbrisiv trag i koji i sada „čuje“ kao da se ovog trenutka dešava. To je natpjevavanje djevojaka na Bistriku.

Ujutro, kad bi on ustao i izašao vani, već bi djevojke iz okoline nosile rublje na potok i tamo ga prale. Ali to se uvijek radilo uz pjesmu. Prvo bi se začula pjesma iz jedne mahale na padini jednog brda, a onda bi druga djevojka iz druge mahale zapjevala s druge padine drugog brda, pa treće s treća padine trećeg brda. I tako bi se pjesma vrtjela u krug, redom, kako je i počela, dok posao ne bi bio obavljen. Njemu su to bili tako lijepi glasovi da su izazivali u njemu posebno uzbuđenje i nije bilo šanse da ujutro ne izađe slušati natpjevavanje.

Ali kaže da nije samo on bio vjerni slušatelj. To je bilo vrijeme kad se ispijala jutarnja kava i kad su prestajali razgovori dok traju pjesme. Kaže da je više puta vidio starije ljude kako uz kavu plaču dok djevojke pjevaju. Valjda su ih te pjesme asocirale na neka lijepa ili tužna vremena, na događaje koji su u njima izazivali bujicu emocija. I sada ovaj čovjek kaže da se, kada pomisli na svoj rodni grad, sjeti baš tih pjesama i da one sada u njemu izazivaju onakve osjećaje kakve su izazivale u onim starijim ljudima što su plakali.

Mene je ovo podsjetilo na moje djetinjstvo i neke radove u polju. To su uglavnom bili teški poslovi, ali kad se ubirala ljetina, posao je bio i lakši i ugodniji, jer tad se ubiralo, u rukama je bio rezultat rada. Nije više bilo neizvjesnosti hoće li biti tuče ili poplave, suše ili kakve bolesti. I tada, najčešće kad su žene brale grah po kukuruzu, slušao sam kako žene pjevaju, svaka u svojoj njivi. One se i ne vide, ali se čuju. Jedna bi otpjevala jednu pjesmu, a ona druga drugu koja je imala neke veze s prvom. Ako je bilo više žena u više njiva, sve bi se one uvezale i sve sudjelovale u istoj igri. Njima bi to bilo zabavno, vrijeme im je brže prolazilo, a onima koji slušaju bilo je ugodno slušati. Posao bi se uradio, a da se ne bi toliko ni osjetio umor. I kad sada razmislim, pa te žene su znale na stotine raznih pjesama, a da ih nisu učile u školama niti je učenje bilo kako organizirano. One su samo slušale i pamtile, a kasnije i same pjevale.

Ovim pjevanjem su se ujedno i zbližavale pjevačice, prepoznavale su se i saznavale koja je kojoj bliska. Družile su se iako nisu bile zajedno, pa kad bi se kasnije srele, bilo bi kao da su već stare poznanice i samo nastavljale dalje druženje. Pjesmom su se razgonili i usamljenost i strah. Pjevajući žene su dobivale hrabrost i uvijek su znale, da bi, ako bi bile u opasnosti, postojao neko u blizini ko ih čuje i ko bi mogao priteći u pomoć.

Više gotovo da i nema ovih radova u njivama, a time ni onih koji bi pjevali. Mladi naraštaji neće naučiti pjesme koje su prenošene s koljena na koljeno, a običaj natpjevavanje u njivama će nestati kao i mnogo drugoga što je nestalo. Nove generacije će se, kad budu starije, sjećati nekih drugih detalja iz mladosti, i to je tako uvijek bilo. Njima će njihova sjećanja biti draga baš kao nama naša i kao što su našim precima bila draga njihova.