Iako sam odustao pisati o temama izvan ekonomije, informatike i prava, aktualne polemike o obrazovnom sustavu su mi promijenile mišljenje. Bar na trenutak. Roditelj sam dvoje djece i dijete prosvjetnog radnika, zbog čega me “kretenizacija” obrazovnog sustava osobno pogađa i tjera podijeliti s vama moje skromno razmišljanje. Cilj mi je pomoći mladim roditeljima, izgubljenim u moru kontradiktornih informacija i raznih ideologija. Jesam li u pravu ili ne, drugi će procijeniti. Kao u basni o malom kolibriju koji, noseći vodu u svom kljunu, gasi zapaljenu šumu, svoj sam doprinos dao.
Obrazovanje je od rođenja dio mog života. Otac mi bio matematičar. Karijeru je počeo kao učitelj, radio kao nastavnik i profesor, postao direktor, a tijekom i nakon rata završio svoj put iznova kao učitelj u svom rodnom selu Gorica/Sovići u Hercegovini.
Volio je svoje zanimanje i bio je strašan pedagog – kažu drugi. Imao je dar za prenijeti znanje na bilo koje dijete, bez obzira na njegove intelektualne sposobnosti. Za neuspjeh nije okrivljivao djecu, nego prosvjetne radnike čiji pristup djeci nije bio najbolji. Biti prosvjetni radnik je za njega bilo najčasnije zanimanje koje postoji.
Zašto govorim o svom ocu?
Svakog ljeta od svoje 6. ili 7. godine sam gledao kako otac uči djecu za popravni iz matematike. Umjesto igre, pomagao sam ocu i ispravljao zadatke učenicima koji su se pripremali za popravne ispite. Već tada sam znao brojati, jednadžbe s jednom i dvije nepoznate, razlomke, što je “i” i slične matematičke zavrzlame.
Popravni su bili moja ljetna igra u kojoj pomažem osnovcima i srednjoškolcima, kako bi prebrodili životni problem. Ta igra mi je omogućila shvatiti metodologiju kako od djeteta koje ne zna ništa, napraviti zadovoljno dijete koje iznova parira svojim vršnjacima.
U čemu je bila tajna očevog uspjeha?
Otac je bio vrlo autoritativan, ali korektan. Svi su ga se bojali, ali i voljeli. Kada je bilo potrebno, znao je spustiti se na njihovu razinu, ali autoritet nije gubio. Nikada nije podcjenjivao učenika i bio je sposoban pridobiti njegovo povjerenje. Slušali su ga i vjerovali mu. Ponekad više nego svojim roditeljima.
Prvi korak uspješnog prenošenja znanja se temeljio na povjerenju, bez kojeg dijete ne može ništa naučiti. Kada je povjerenje uspostavljeno, ostalo je puno lakše.
Približavanje i razumijevanje matematičkog problema je bio drugi korak uspješnog učenja.
Svako dijete je različito. Neka su talentirana za prirodne znanosti, a druga za društvene. Neka vole brojke, a druga sliku. Postoje i ona koja vole samo ton, jer imaju odličan sluh i glas. Jedni su introvertni, drugi ekstrovertni.
Interesantan životni primjer koji objašnjava navedeno. U razgovoru s bliskim prijateljem i profesorom sociologije Romeom Bonom iz Brčkog, stvorila se polemika, pa čak i svađa. Romeo je bio društveno inteligentna osoba. Logika mu je radila savršeno, međutim od matematike se ježio. U jednom momentu mi reče “Ti mene nećeš nikada uvjeriti da je X=1, jer to nije moguće. Jedan je jedan, a X je X i nosi se u krasni k. i ti i tvoja matematika”. 🙂
Različitim profilima djece se nije moglo pristupiti na identičan način, ali ni svakome posebno jer je to praktički nemoguće.
Bitna je suština, a ne forma
Otac je imao rješenje i za ovaj vrlo kompleksan problem. Sve je pojednostavio, a matematički problem objasnio koristeći životne situacije, razumljive svima, bez obzira na profil djece kojima je davao instrukcije ili ih učio u školi.
Djeca su sve razumjela, jer se radilo o banalnim stvarima. Ponekada osnovac nije znao zbrojiti dva i dva, ali je znao što i koliko može kupiti za 4 dinara.
Cilj banalizacije problema je bio jednostavan. Dijete je trebalo steći izgubljeno samopouzdanje u sebe i u svoje mogućnosti. Konačno je razumjelo suštinu, a ne formu. Sreća u rješavanju malih stvari, davala im je motivaciju za sljedeće korake.
Odjednom su i formule postale razumljive. Više ih nije trebalo učiti napamet, jer asocijacije iz života su nudila logična rješenja. Nekad loši matematičari su rješavali zadatke koristeći formule koje im nisu objašnjene. Razumjeli su princip, čime je rješenje bilo očito.
Rasterećenje djece je rješenje
Moje osobno školovanje je bilo vrlo specifično. Roditelji mi nikada nisu dolazili u školu, niti su mi pomagali oko zadaće (koju baš i nisam radio). Nikada me nisu pitali kako je u školi i trebam li pomoć. Radio sam ono što sam volio, bez da mi se nešto nameće. Učio samo ono što mi se sviđa i tada nisam gledao na vrijeme. Igračaka nisam imao, jer sam kreirao svoj svijet. Uživao sam s prijateljima u prirodi, šumi i na rijeci Savi.
Ni majka ni otac mi nisu govorili što trebam biti u životu, što raditi i čime se baviti. Otac je oduvijek znao da će sve leći na svoje mjesto. Naravno, sve je pratio iz prikrajka, što sam tek kasnije shvatio.
U bivšoj Jugoslaviji su postojale vrlo interesantne vanškolske aktivnosti. Namolio sam majku da mi s 14 godina kupi prvo mikro računalo ZX Spectrum. S 15 godina sam s prijateljima osnovao informatički klub “Omega” i već držao tečaj programiranja svojim budućim profesorima u srednjoj. Sa 16 godina sam bio član Izviđača s kojima sam vodio mlađe izviđače na Boračko jezero, Ozren, Pulu i druge destinacije. Te iste godina sam postao radio amater i napravio prvi radio prijemnik iz Radio priručnika za amatere i tehničare dr. Bože Metzgera. Godinu kasnije sam postao dizajner koristeći program Calamus na Atariju 1040 STE kojeg samo kupio u Splitu.
Sve gore navedeno nismo učili u školi, nego izvan škole. Škola mi nije bila opterećenje. U nekim stvarima sam bio godinama ispred, a u drugim vrlo slab, jer me to nije interesiralo.
Slobodno vrijeme, kojeg danas djeca nemaju zbog cjelodnevne nastave, mi je omogućilo probati sve što me privlači. Razni klubovi i organizacije su bili idealna mjesta za okupljanje i testiranje naših želja i zabluda.
Odmah smo osjetili jesmo li za nešto ili ne. Ako nismo, išli smo dalje. Nismo bili primorani, kao danas u školama, da trpimo nešto što nam nije blisko.
Temeljem osobnog iskustva, iskreno sam uvjeren u rasterećenje djece koja danas nepotrebno uče ono što im neće koristiti u životu.
Škole moraju biti mjesto bez ideoloških i interesnih predmeta, nametnutih od interesnih skupina koje od naše djece u startu žele napraviti robote bez logike.
Zdravo dijete, s puno samopouzdanja i s malo logike, može savladati bilo koji problem koji odgovara njegovom profilu. Osnovna škola ne služi za stjecanje diplome nego za učenje kako razumjeti.
Djeca u osnovnoj školi nisu još formirane osobe. Ona lutaju i traže se. Očekivati od njih znanje potrebno za neko zanimanje nije razumno ni poželjno. Često naše želje i ambicije pokušavamo realizirati preko naše djece. Totalno pogrešno.
Ostavite djecu neka se igraju i probaju što im odgovara. Lobirajte kod političara kojima dajete glas da iz škole izbace ideologiju i korporativne interese. Cjelodnevna nastava nije dobra za razvoj naše djece. Umjesto učenja, škole postaju “jaslice” za osnovce, jer po nekima rad od jutra do mraka, oba roditelja, nema alternativu.
Ne zaboravite nikada jednu stvar: “Roditeljska veza s djecom je iskrena i emotivna, a s državom samo interesna”.
Na stranu predstavu te trojice, ali zašto stavi mitraljezca u kontekst…..najhrabrijeg, najluđeg i najsposobnijeg od svih!?
Elem…nisu djeca kriva što mi neznamo kanalisati njihove porive.
Dobar
To je to cista desetka.
Kad si dijete, govore ti da ne smiješ biti povodljiv za drugima. Jer ono što drugi čine ne mora biti dobro, može biti i loše. Za sve ili samo za tebe. Zato razmišljaj svojom glavom. Ne daj da te nagovore na nešto. Da svi skoče s mosta, bi li i ti skočio sa njima?
Kad si narastao, krene druga priča. Svi to rade, samo ti nešto izmišljaš. Nemaš stalni posao, ni mirovinsko ni zdravstveno. Pitat će te starost di ti je bila mladost. Nikad se nećeš oženiti i imati djecu. A ni ja unuke. Šta će narod reći? Svi skaču s mosta, šta ti čekaš!!!
Smatra se da su matematičari i fizičari najgori predavači, jer podsvjesno ne žele prenijeti znanje??
Stvar je sigurno i – urođena.
Moj brat, strojar, daaaleko je bolji u prenošenju znanja od mene ili moje mame…sjećam se da mi je nešto malo objašnjavao matematiku. Mada sam se preporodila kad sam otkrila Apsena.
Obrazovanje je dio kontrolnoga sistema koji želi podanike koji ne propitkuju taj sistem . . . diploma je samo papir koji kaže kako su conditions & terms postavljeni od sistema prihvaćeni.
Ako se neko u međuvremenu predomisli odnosno ako se indoktrinacija sistema pokazala neuspješnom kontrolni sistem takve jedinke eliminira.
amerikarizacija obrazovanja-školstva u EU uništila je tradiciju europske obrazovne politike. danas je europa puna “bakalara ala bolonja” šupoglavih učenih budala, koji nemaju sposobnosti rješavati samostalno i najjednostavnije probleme, ako nemaju uz sebe priručnike i uputstva kako, sprovesti i provoditi neki proces, ili nadgledati operativni sustav. mi stariji (posljeratne generacije II svjetskog rata) sjećamo se kako su iz naših škola izlazili sposobni “gasterbajteri” kojima se zapad nije mogao načudit inventivnosti i sposobnosti rješavanja zadataka i problema u složenim industrijskim procesima, a današnji “majstori” neznaju popraviti već se sve svodi na zamjenu novim u doslovnom smislu. Kao mladi inženjer radio sam u Tvornici papira Rijeka, i slobodno mogu reći da su radnici imali ideje i rješenja koja su bila bolja od štreberskih tehničara i “političkih inženjera” Amerikanci su pokušali uništiti ruski i kineski obrazovni sustav, štoviše i indijski ali nisuuspjeli se nametnuti kao u Hrvatskoj ( MBA šuvarovci u USA inkubatorima) pa… Čitaj više »
Bogami Jasak bojsi svi vispreni, aferim.
Ne služi obrazovanje da deca dobiju praktična znanja, već za razvoj svesti, intelekta i opšteg sagledavanja stvarnosti. Kao što spoetisti razvijaju mišiće i motoriku, tako i učenici razvijaju mozak i čula.Tačno je, što reče učesnik iznad, da sistem pokušava da podanicima ulije u glavu poslušnost i “obradljivost”, ali lek protiv toga nije neučenje.
Ova ilustracija za tekst o obrazovanju je totalno promasena.Naime na temu obrazovanja postaviti sliku uniformiranog ustase, cetnika i partizana jest totalno deplasirano, kada se zna da su partizani odnosno partizanski komesari jos u ratu ,doslovno u rovovima, opismenjivali partizane.Dokaz tome su svjedocanstva i fotografije iz povijesne gradje o NOB-i.
Nitko u povijesti naroda balkana nije toliko financijskih sredstava i ljudskih potencijala izdvajao za obrazovanje kao Tito i komunisti.
Nakon rata,Tito je preko svojih resora od aposlutno nepismene zajednice u kratko vrijeme stvorio respektabilnu pismenost.Postojala je i tzv Titova stipendija , fond iz kojega se financiralo skolovanje za najsiromasnije skupine gradjana ako se je utvrdilo da djete ima potencijala.
Dakle ustase i cetnici se ne mogu i ne smiju staviti u istu ravan sa komunistima i partizanima u niti jednom civilizacijskom pogledu pa tako i obrazovanom.