Ne sijecite stare voćke

U susjednom selu jedan čovjek u dvorištu ima staru, ogromnu krušku koja svake godine obilato rodi, a ukusnija je nego ijedna koju sam u svom životu probao. Ne znam šta bih sve bio spreman dati da imam takvu voćku u svom dvorištu.

Vlasnik ove kruške je u Njemačkoj, a moj prijatelj, njegov susjed, održava mu dvorište, pa tako se brine i za krušku. Istina, oko nje nema velikog posla. Nikada je ne prska, više je i ne obrezuje, jedino počisti lišće koje u jesen opada i bere plodove. Mali dio njih pojede svjež, nešto podijeli prijateljima, a ostalo ide u rakiju, bar kazan ili dva svake godine.

Ali prije dvije godine, vlasnik kruške je nešto govorio, ne baš pretjerano energično, kako je najbolje da odmah posiječe tu voćku jer mu samo smeta. Jest da je u kraju dvorišta i ima visoku krošnju koja ne smeta hodanju, ali kad on dođe kući, uvijek ima i opalog lišća koje mora čistiti, jer dok je on kod kuće, moj prijatelj mu ne održava dvorište. To što kruška pravi lijepu hladovinu u dvorištu njemu nije toliko važno jer on dolazi obično kasnije, kada nisu velike vrućine, a rod ga ne zanima jer on ne voli kruške. Moj prijatelj ga je nekako uvjerio da bi bilo pogrešno posjeći krušku, a nije baš ni vjerovao koliko je vlasnik ozbiljan u svojoj namjeri to zaista učiniti. Pa, zaboga, koji bi čovjek posjekao takvu voćku?! Ali iduće godine, kada je susjed došao i suočio se s činjenicom da s kruške i dalje opada lišće, spasa joj nije bilo! I ne pričajući nikome, samo se u dvorištu začula motorka. Dok je zaštitnik kruške shvatio šta se dešava, već je bilo kasno.

Ovog događaja sam se sjetio danas kad sam čuo kako je tamo kod nas nastala prava pomama u sječenju starih voćki koje su „samo smetnja“. I obično smetaju onima koji i nisu tu, koji i ne koriste njihove plodove niti su u stanju usporediti ih s drugima, niti bi, i kada bi to mogli, znali išta više nego prije, jer o tim stvarima i ne razmišljaju, a kamoli da nešto znaju. Oni znaju samo uništiti, njima su te voćke ružne jer su stare, mada bi mnoge od njih nadživjele ove koje se tek sada posade. Njima ništa ne znači činjenica da je to staro voće bez kemikalija, da je primjer zdrave hrane i da ne zahtijeva nikakvu posebnu njegu. One su i dio nas, naše prošlosti.

Svuda oko nas je još mnogo starih voćaka, ali ipak ne onoliko koliko bi ih trebalo biti. Ako se ovako nastavi, ubrzo bi mogle i potpuno nestati na mnogim područjima, a to bi bilo štetno i za zdravlje i za džepove naših ljudi. Umjesto što sijeku takve voćke, mnogo bi pametnije bilo kada bi se koristili njihovim mladicama za kalemljenje novih, istih takvih voćaka, koje bi obilato i dugo rađale zdrave plodove. Za one koji nisu u stanju proizvoditi nove sadnice, bilo dobro bar kada bi prestali uništavati postojeće. Za nekoliko godina možda će ipak i oni shvatiti kolika je vrijednost ovih starudija i krenuti i pravcu obnove fonda koji se sada tako neodgovorno uništava.