Nedeljko Bilkić – pjevač s dušom

Neko ne može bez muzike, a nekome se tek ponekada javi potreba da uživa u toj umjetnosti. Ja spadam u one koji se nalaze između ove dvije kategorije i kad mi se javi potreba za muzikom, krenem nekada u nekom pravcu.

Nekada počnem slušati sevdalinke, pjesme uz koje sam odrastao, i tako se opustim, razveselim i rastužim, sve „o istom trošku“. Nekada uronim u ozbiljnu, klasičnu muziku; nekada u narodne svatovske pjesme, bećarac, klapske pjesme, makedonske, crnogorske, šumadijske. Na red dođu i popevke i crnačke duhovne pjesme i vojni marševi… Jednostavno, svaka vrsta muzike ima i svoje ugodne varijante koje gode mom uhu. Ponekad mi moji prijatelji pošalju link koji me navede na slušanje muzike koju su oni odabrali. Nekada krenem s nekim izvođačem i slušam samo njegove pjesme, a onda ga poželim bolje upoznati pa potražim i njegove intervjue, razgovore o muzici i raznim drugim temama.

Zanimljivo je kako, ako više znate o nekom čovjeku, ako vam se on učini dobrim, poštenim i umnim, počinjete još više voljeti i njegov rad, i njegovu umjetnost. Ja sam tako ovih dana malo više slušao pjesme Nedeljka Bilkića (Krčma u planini, Tebi, majko, misli lete, Most do moga zavičaja, ali i druge), a onda pogledao i njegova gostovanja u raznim emisijama. Iz tih emisija sam saznao neke njegove stavove koji su mi se dopali kao i pojedinosti iz života koje ostavljaju traga, poput gubitka oca kad je imao samo petnaest dana i odrastanja u takvim okolnostima. Vidio sam da je stekao visoko obrazovanje i to u oblasti strojarstva u vremenu i prilikama kad to nije bilo lako. Očito je da voli poeziju, zna i mnogo pjesama napamet i lijepo ih recitira. Zarađuje novac svojim radom, i to uspješno, ne samo pjesmom, i u svojoj zemlji, i vani. Obitelj mu je uvijek bila važna, djecu je izveo na pravi put i omogućio im visoko obrazovanje tako da danas lijepo i zadovoljno žive od svoga rada, a ne na grbači roditelja. Nedeljko nikada nije pravio skandale niti je tako gradio karijeru, niti je danas održava gostovanjima po raznim rijalitima. Za vrijeme rata nije postao ekstremist niti ja davao zapaljive izjave radi ubiranja poena. Istina, zbog toga je zaradio manje novaca, ali se sad ne mora nikome pravdati.

I kada sve ovo sagledam, onda mi Nedeljko dođe nekako još draži, a i još bolji pjevač. Njegove pjesme me više dotaknu. Iz njih me zapljusne više dobrote, ljubavi, nježnosti, iskrenosti ,nego ranije. Ne mogu se oteti dojmu da ovaj čovjek ima toliko ljubavi za pjesmu i pjevanje da to ne čini samo za novac, nego da bi on čak bio spreman platiti da pjeva. Ako ne bi imao publike, on bi pjevao sam sebi. Išao bi u šumu i pjevao drveću, i to bi radio s uživanjem. On i tekstove bira one koji slave ljubav, dobrotu; koji slave sve što je lijepo. Ali kad Nedeljko spomene, recimo, zavičaj, on to kaže tako punim ustima, s takvom ljubavlju, da i onaj ko se uživi u pjesmu odjednom svoj zavičaj doživi još ljepšim i dražim. Kad spomene jarane, ta riječ nadjača sve druge s istim značenjem: i prijatelje, i frendove i sve slične riječi u svim jezicima i dobije neko uzvišeno, mitsko značenje. Svoje prijatelje, jarane, tada doživiš kao braću, i još više od toga, jer imaš osjećaj da ih Nedeljko tako vidi i to prenosi i na tebe.

Sve ovo je, naravno, jedno viđenje koje i ne mora biti istinito. Dešava se da neki ljudi pod svjetlima reflektora imaju jedno lice, a u privatnom životu drugo, neke sasvim različite, neprepoznatljive osobe. I sam imam neka takva iskustva, a vidim da ih ne nedostaje i drugima. Baš nedavno sam čitao razočaranje jedne novinarke kad je upoznala svog idola iz djetinjstva Branka Kockicu koji se u stvarnosti, prema njenom kazivanju, pokazao kao pravi neotesanko i grubi primitivac. Nedeljka nikada nisam vidio uživo niti sam razgovarao s njim, ali neki moj instinkt mi govori da s njim ne griješim. Da je on uistinu dobar pjevač, ali još bolji čovjek. Ako ne vjerujete, pogledajte sami pa procijenite.