(Ne)domaćinsko ponašanje

Kad za nekoga kažu da je pravi domaćin, to znači da se ponaša odgovorno, da svoj posao ozbiljno shvaća i da radeći daje sve od sebe kako bi ono što radi bilo urađeno na najbolji i najkorisniji način.

Pravi domaćini se ne ponašaju tako samo kada rade svoj posao. Tako se ponašaju u svakoj prilici. Oni cijene i tuđi rad jer znaju koliko je važan trud koji se pošteno ulaže u posao. Kada ti neki od tih ljudi dođe pomoći, on će se potruditi i raditi ti kao što bi i sebi radio – najbolje što umije. Kada naplaćuje svoj posao, naplatit će pošteno, ni previše ni premalo, nego onoliko koliko to zaista vrijedi. S takvim ljudima je milina raditi, jer se i vi i on osjećate zadovoljnima. Niko nikoga nije prevario i ne treba nikoga peći savjest, a svako je dobio onoliko koliko zaslužuje.

Sasvim suprotno je sve s ljudima suprotnih osobina, nedomaćinima. Oni ni sebi ne rade kako treba, a kamoli drugima. Samo pokušavaju prevariti, smuljati, neuraditi ili traljavo uraditi. Ukratko, često naprave veću štetu nego korist. Prije nekoliko dana sam vidio rezultate jednog takvog rada. Jedan takav nedomaćin je, navodno, kupio šumu. Ali kad je došao u sječu, čini se da mu više nije bilo važno čiju šumu siječe, onu što je kupio, ili susjedne. Gledao je gdje su bolja stabla, a čija su, to mu i nije bilo toliko važno. A tek kako je sjekao! Nije mu bilo važno sjeći deblo pri zemlji, kako se to inače radi, nego na oko metar visine od zemlje, jer je njemu tako lakše bilo držati motornu pilu. O posljedicama za šumu i vlasnika šume taj ne razmišlja. Njemu je važan samo on i njegovi trenutni interesi.

Kad sam vidio ovaj „umjetnički rad“ prvo sam se začudio, kako je moguće da je neko toliko neodgovoran? Zar mu nije dosta što je ukrao, nego još i dodatno oštećuje onoga koga je već krađom oštetio? A onda shvatim da je baš takvo ponašanje sasvim očekivano od takvih ljudi. Njima nije cilj pomoći drugima, nego ih oštetiti, a više će ih oštetiti ako napravi veći nered, veću štetu. Oni sigurno nikada u životu nisu zasadili drvo i ne razumiju šta to znači, ne znaju za osjećaj koji obuzima čovjeka dok gleda koliko je poraslo drvo koje je zasadio, koliko mu znači kad na njemu vidi zdrav list, lijepe boje i koliko ga boli kada makar i na jednom listu vidi crvenu fleku ili rupu koju je izbušio neki crv. Oni ne znaju ni za osjećaj sjedenja u hladu ispod drveta koje si sam posadio, niti za onaj kada si kao dijete trčkarao po šumi za ocem koji ti je pokazivao mladu šumu, a koja je sad puna ogromnih stabala. Sve je to njima strano, oni samo znaju da žele na brzinu, sa što manje muke zaraditi, a usputno i tebe oštetiti koliko im to pođe za rukom, a da se previše ne umore. To su ljudi nedomaćini.

Nažalost, nije malo ovakvih ljudi. Njihove tragove vidimo najviše po raznim gradilištima. Po tunelima, zgradama, na sitnim majstorskim radovima u kućama, na radnim mjestima u organima državne uprave, po bolnicama i svugdje gdje dolazimo. Gotovo sve što oni urade je jadno, površno i traljavo. Upravo onako kavi su i oni. Nakon susreta s njima, raditi s pravim domaćinima još je veći užitak.