Nema knjige bez papira

Knjige u elektronskoj formi sve su popularnije i sve više potiskuju one napravljene od papira, kakve su već stoljećima postojale.

Prošle godine vidim u jednom mjestu kroz koje svakodnevno prolazim da su, na mjestu biblioteke koju su porušili, napravili stambenu zgradu, a da novu biblioteku neće ni graditi. Dakle, smanjuje se i broj biblioteka, sve više se čita s Interneta. Dobro je da se na tom polju napreduje jer Internet zaista ima mnogo mogućnosti, donedavna nezamislivih. Omogućava nam da u rekordno kratkom roku imamo dostupno gotovo sve što poželimo od svjetskih znanja. Pri tome ne trebamo trošiti papir niti prostor za njegovo čuvanje i sve je mnogo jeftinije nego tražiti knjigu, pa ako je nađemo kupiti je ili iznajmiti, pa čuvati je i vratiti… Ali, ni u ovom slučaju nije baš sve tako kako se učini na prvi pogled. U to sam se uvjerio i sam, na vlastitom iskustvu.

Kad god mi je objavljena neka „prava“ knjiga, od papira, to mi je bio lijep događaj u životu. Kada bih uzeo novu knjigu u ruke bio je to divan osjećaj, u rukama mi je bilo nešto stvarno, opipljivo. Takvu knjigu sam mogao uzeti u svakom trenutku, mogao sam je ostaviti na policu ili nekome pokloniti. Mogao sam je imati i tamo gdje nema  struje niti signala za telefon. Takve knjige mi je moguće vidjeti u bibliotekama, u knjižarama, u kućama meni poznatih i nepoznatih ljudi. I ti susreti s takvim knjigama su uvijek izmamljivali moj osmijeh, kao da sam sreo nekog dragog poznanika.

A onda je došlo vrijeme elektronike. Počele su se pojavljivati i knjige u elektronskoj formi pa tako ni ja nisam odbio mogućnost da se i moje djelo vidi u tom svijetu. Slikovnica Djed zec mi je prevedena na engleski i pod naslovom The Grandpa Rabbit objavljena i kao elektronska.  Može se dobiti i verzija tiskana na papiru, ali je mnogo skuplja. Papirnatu slikovnicu sam dobio, a elektronsku vidio. Znam da elektronska ima niz prednosti: mogu je vidjeti bilo gdje u svijetu, ne moram je sa sobom nositi, znam i da je jeftinija, ali znam i da je to sve u tuđim rukama i da zavisi od tamo nekog nepoznatog i nepouzdanog dokle će tako biti. Jednim klikom se sve može isključiti i nestati, kao što je već činjeno do sada u mnogim slučajevima.

Evo opet jednog konkretnog iskustva. Nekoliko godina sam pisao za jedan portal koji je kasnije prestao s radom i naprosto sve svoje radove povukao s Interneta. Stotine tekstova koje sam tamo objavio su jednostavno nestali. Istina, većinu sam imao kod sebe u kompjutoru, a da nisam, bilo bi potrage za njima i ko zna koliko bih ih našao. Ali to se kako-tako dobro završilo, imam ja i gore iskustvo. Istina, moja je krivica što nisam radio kopije, ali sad je to nebitno. Prije nekoliko godina dobio sam jedan virus koji mi je sve dokumente uništio. Onda su mi se javili oni koji su to uradili i ponudili da sve „ožive“, ali da platim pozamašan iznos za to „dobročinstvo“.  Nisam pristao. Nekada ranije sam sve kopirao, ali to nisam činio posljednje dvije godine. Za to vrijeme napisao sam ko zna koliko novih tekstova, neke stare rukopise dovršio ili preradio, ii sve to mi je propalo. A da sam imao napisano na papiru…

Nakon ovih iskustava, naučio sam jedno – ako želim sačuvati nešto napisano što mi se čini važnim, moram to imati na papiru. Ovo ostalo, bez obzira na niz prednosti, ipak je nepouzdano. I knjige koje mi se čine važnima trebam imati na papiru, jer one ostaju. Da nije bilo takvih knjiga koje su sačuvane kroz stoljeća, mnoga znanja bi nam bila nedostupna i danas ne bismo sigurno bili još ni blizu znanju o Internetu. Tek knjiga od papira je istinska knjiga!