Nema više moga zeke

Danas, kad sam se vratio s posla, vidio sam moga zeku kako nepomično leži. U takvom položaju nikada nije ležao, i odmah sam shvatio da više nije živ.

Već je nekoliko dana sporije hodao, onemoćao. Na kat u svojoj kući se nije penjao, mada je prije tamo više boravio nego u prizemlju, zbog nečega mu je tako više odgovaralo. U dvorištu sam ga jučer gledao kao se bezuspješno pokušava popeti na svoje omiljeno mjesto koje je uzdignuto samo dvadesetak centimetara. Sve su to bili znaci da mu se bliži kraj.

Umro je pred našim vratima kada nismo bili u kući. Kao da nas je tražio, kao da se želio pozdraviti? Ili je želio tražiti pomoći, a nikoga nije bilo da mu pomogne? Ili je želio zadnje trenutke podijeliti bilo s kim, ali nikoga nije bilo? Umro je sam, kao što je i proveo najveći dio života.

Za jednog zeca, moglo bi se reći da se naživio, jer živio je više nego dvostruko duže od prosječnog zeca. Pokušavali smo mu ugoditi koliko smo više mogli, posebno supruga koja se toliko vezala za njega da sad neutješno plače. Nikada neću znati jesmo li mu pomogli, učinili dobro djelo što smo ga prihvatili ili nismo? Možda bi on bio mnogo sretniji da je proživio kratko, ali po svom? Ali, šta je – tu je! Znam samo da ćemo ga se supruga i ja, a i naša djeca, uvijek sjećati kao nekoga ko je s nama proveo dio života, kao nekoga ko je bio naš.

A čitateljima ovim povodom poklanjam jednu svoju pričicu u stihu o jednom starom zecu. Ne znam, možda sam vam je već prije pokazao, ali nije na odmet da je ponovo ponudim.

DJED ZEC

Zeko je već ostario, pogrbljen je, sijed. Čini mu se tek je rođen, a već posta – djed! Slabo vidi, slabo čuje, krezav je odavno. Klecaju mu stare noge, to oružje glavno.

Pa uzdahne povremeno taj zec star i sijed: „Nisam znao da je tako jadno biti djed!“

Sad ne može potrčati brzo, krivudavo, nego, često posrćući, hoda sporo, pravo. Uzdišući, po ćelavoj glavi on se češka. Dočekati starost zecu, velika je greška!

I dok tužno zeko gleda iznemogle noge, unučići doskakuću do njegove loge. Priđoše mu pa ga grle i umilno glede, te pitaju: „Kako si nam, naš najdraži djede? Donijeli smo samo za te tri mrkve rumene, list kupusa, malo kore i vode studene.  Ako ti još nešto treba, dragi djede, kaži. Rado za te sve činimo, samo od nas traži!“

Počeša se opet djeda po ćelavoj glavi. Reda svoje sočne mrkve po još rosnoj travi. Pa govori: „Dobro, djeco, za ovo vam hvala. Posjeta je vaša novu nadu meni dala. Ali kako da se vama odužim ja, star? Eh, da imam nekadašnjeg pola zdravlja bar! Da potrčim s vama malo, to više ne mogu. Pa, i nisam baš neki zec sad, bez brzih nogu! Slabo vidim i po danu, kamoli po noći. Već sam nagluh, i kako ću takav vam pomoći?“ „Možeš, djede!“, uglas zeke počeše da viču: „Ispričaj nam svakog dana doživljaj il’ priču. Za to tebi ne trebaju vid ni brze noge, a mi znamo da znaš priče ispričati mnoge.“

„Ništa lakše od tog nema!“, živnu naglo djeda, sjede ispred unučića, i priči se preda. Počeo je neumorno o liji i vuku, i psu strašnom što je lovcu odgrizao ruku. Taj pas isti bio je baš i strašan i ljut, da pregrize u tren oka i najdeblji prut. Kad se jednog lovca puške ljutit dočepao, u trenu je na komade cijelu izgrizao. Pričao je i o svojoj učiteljki sovi, i kako je poderao žuti kaput novi. Pa o zimi vjetrovitoj, kada studen steže, i o strahu svakog zeca kada psi zareže. Ispriča im i kako se nekad zaljubio, za zečicom jednom kad je pamet izgubio. Zatim reče, kada zaspi kraj bukovog panja, kako često neke snove neobične sanja. O medvjedu što ponizno pred njim skida kapu, klanja mu se i umilno cjeliva mu šapu. Те o nekoj umišljenoj mladoj, glupoj liji, od koje je čak tri puta on bio mudriji. Zatim, još ga noga boli, rana mu je svježa, jer trčeći neoprezno, stao je na ježa.

Neumorno pričao je djed zec ko nikada, dok u trenu, iznenada, san ga ne savlada. Probudi se oporavljen (bilo je već kasno), kupusnog se lista lati da ga smaže slasno. Kad – na listu unuci mu napisali pismo: „Dragi djede, buditi te jučer htjeli nismo. Hvala što si pričao nam s onoliko žara. Ni od koga nikad ljepšeg ne dobismo dara. Doći ćemo svakog dana donijeti ti hrane, i sa tobom uz pričice kratiti ti dane. Znaj, od tebe boljeg djeda nigdje ne postoji!“ U potpisu stajalo je: „Unučići tvoji.“

Čita djeda ovo pismo, smiju mu se brci: „Baš su dragi ovi moji nestašni unuci!“ Dok kroz suzu na kupusnom listu pismo gleda, misli: „Ništa ljepše nije – nego biti djeda!“