Nema više saona s konjskom zapregom

Nekada su zime na našim prostorima bile jače i s više snijega, slažu se mnogi živi svjedoci i to ilustriraju brojnim primjerima. Za vjerovati je da je tako, mada, možda, to i nije toliko izraženo koliko nam se čini.

Sjećam se i ja ljutih zima i visokih snježnih pokrivača iz svog djetinjstva. U prvom razredu osnovne škole moj školski drug je zagazio u snijeg pored ceste i zapao da mu je samo glava virila. Baš se namučio dok se izvukao, a još smo mu i mi pomagali. Znam i da su se djeca uvijek radovala snijegu, to se ni danas nije promijenilo, i da djecu nije bilo briga za bilo kakve probleme koje je on donosio. Dok su se roditelji brinuli kako će očistiti toliki snijeg s krovova i staza kojima su trebali prolaziti, djeca su smatrala da bi ga trebalo pasti više, jer njima za igru snijega nikada nije bilo dovoljno.

Dok sam ja bio dijete, snijeg se po putevima nije čistio, nego bi se samo ugazio, što saonama što hodanjem ljudi i konja. Nakon nekoliko dana po površini puta bi se toliko zbio i uglačao da je bio klizav kao led, a takva staza po putu se zvala saonik. Saone su na jednoj saonici imale ukovan metalni dio koji je uranjao u podlogu saonika možda pola, ili cijeli centimetar, kako se saone ne bi zanosile na padinama i krivinama. Ako bi se kretalo na duži put, ljudi su pred putovanje grijali ne peći cigle koje bi stavljali pod noge da ih griju, jer su cigle neko vrijeme čuvale toplotu. Neki su ih stavljali i ispod sjedišta, pogotovo stariji ljudi.

Ovako utaban snijeg se zadržavao dugo, pa i kad bi zagrijalo sunce, brže i više se topio snijeg okolo, onaj koji nije bio ugažen. Ipak, nakon nekog vremena bi se počela pojavljivati na putu polja bez snijega, koja su sa svakim satom toplog vremena rasla. Kada bi saone nailazile na ta polja, odjednom bi se konji morali više napregnuti da povuku saone, zagrebao bi onaj metalni dio zakovan na saonicu kako bi spriječio otklizavanje u stranu uz neugodan zvuk struganja i najavio da će se uskoro saone trebati rasklopiti i okačiti uza zid neke štale, šupe ili podići na tavan, kako je već ko prakticirao pobrinuti se za njih van sezone.

Kasnije su se počeli voziti automobili, a njima je smetao snijeg na putu. Pogotovo ako je bio ugažen i klizav, baš onakav kakav je odgovarao saonama. Počelo se bacati sol po putevima i tako je došao kraj idiličnoj vožnji saona s konjskom zapregom. Dakle, i sada ima zima s dovoljno snijega i za saonaše, istina, nešto manje nego nekada, ali sol ga otopi zbog automobila i liši nas užitka vožnje na saonama, a ujedno i stvori sliku kako je sada snijega još manje nego što je to stvarno u odnosu na vrijeme našeg djetinjstva. Uz to, ondašnja visina snijega nam se činila mnogo veća, jer smo mi bili mali.