Neoprezno lišće

U prometu ima neopreznih vozača koji stalno dovode druge u opasnost. Ima i pješaka i biciklista koji se zamisle i samo gledaju svoj pravac, ne razmišljajući o drugima.

Ali sve to je ništa o odnosu na lišće koje pada s drveća dok vozite. Vozite ujutro, još pospani, a onda vam, iz čista mira, ničim izazvan, u vjetrobransko staklo udari neki list i prene vas, razagna vam u trenu sve misli koje ste tako lijepo počeli slagati u svojoj glavi. Od glave do pete prostruje vam neki trnci i totalno vas razbude, a srce ubrzano zaigra. Ruke refleksno čvršće stegnu upravljač, a desna noga mahinalno pođe ka kočnici.

Kada je vjetar i sezona opadanja lišća to se dogodi češće pa se na to nekako i navikne. Ali kad faktor iznenađenja uradi svoje, pa još kad vas po vjetrobranskom staklu pukne kakva ogromna listina otpala sa staroga platana i zakloni vam pola vidika, djeluje baš stresno. Jer kod listova ništa ne možete predvidjeti. Ni kada će pasti, ni zašto, ni kojom putanjom će ići. Samo se otkine i strmoglavi. Pođe u jednom pravcu, onda napravi ovakav salto, pa onakav, zarotira se, odjednom skrene tamo gdje nema nikakve logike skrenuti. I kada se iznenada nađe na putu ispred vas, trgnete se i pokušate malo skrenutu da ga ne zgazite, ali on baš u tom trenutku poskoči i nađe se pod točkom, a onda ga u retrovizoru vidite kako se ponovo vinuo u visinu, kako ponovo krivudavo leti i tetura kao kakav pijanac, ne znajući ni je li pošao ili je došao. Pojma on nema kamo se uputio, hoće li se tamo zadržati duže ili kraće i u kom će pravcu odatle nastaviti put.

Igličasti borovi listovi nisu tako strašni. I manje krivudaju pri padu, uglavnom se samo rotiraju, prave piruete. Oni mogu biti opasni po mrava, možda ga ozlijediti, nogu mu slomiti, prepriječiti mu put. Ali u našoj vožnji samo bezuspješno pokušaju bocnuti staklo i eventualno izazovu treptaj vozačevog oka. Ako vozite brzo, odbiju se u vis i završe negdje u zračnom kovitlacu iza vas, a ako zastanete ili vozite vrlo sporo, spuste se do osovine brisača i tu završe do čišćenja auta. Kod onih sklonijih redovnom čišćenju tu ostaju dan-dva, ali kod mene i meni sličnih tu prezime i, već temeljito izmijenjeni i ostarjeli, sele se tek pred ljetni odmor, kada je kod nas vrijeme čišćenja auta.

Dok gledate list kako pada, nije vam jasno radi li on to namjerno, baš sada, baš tu, ili je na to primoran? Je li on možda već mrtav kad se otkači s grane ili je uzeo zraka još za taj skok, za taj posljednji adrenalinski dio života u kome želi spoznati i opasnost, rizik, koji nikada do tada nije osjetio? Pada li namjerno baš pod auto kako bi skratio agoniju posljednjih trenutaka života? Želi li svojim skokom privući vaš pogled, da ga vidite, zapazite bar usputno i shvatite da je baš on postojao nekada na ovome svijetu, da je časno proživio svoj život i pošteno odigrao svoju ulogu do kraja? Ko bi ga znao…

Ipak, i listovi veliki kao dlan i mali u vidu iglica, pojedinačno, uglavnom nas mogu samo prepasti. Ali kad se udruže, to je druga priča. Nekada se tako natalože u nekoliko slojeva na pojedinim mjestima na putu i tu ostaju dok ne istrunu ili dok se na drugi način ne uklone. Kiša ih raskvasi, počinje proces truljenja, a onda se po njima stvara neka sluzava materija. Ako se takva masa nalazi na krivini, ili ako na tom mjestu zakočite, desi vam se isto ono što bi se desilo i na ledu. Samo skliznete tamo gdje niste imali namjeru doći. Tako se pokaže, kao u onoj priči Je li miš tako jak, da se čudimo i kako list može biti moćan. Istina, ne samo jedan, nego njih mnogo, kad se udruže.

Eh, to neoprezno lišće! Samo pada i pada, ništa ne razmišlja, a nama ostavlja da se mučimo i smišljamo zbog čega to čini tako neodgovorno. Pa čak i da otkrijemo pravi uzrok, bio on ovakav ili onoakav, ono će i dalje isto padati, potpuno ignorirajući naša brige i razmišljanja. Jednostavno je takvo!