Svakodnevno nas raznorazni mediji “bombarduju” negativnim vijestima iz zemlje ili svijeta, ali ni oni ne znaju da na Balkanu nije uvijek sve tako crno, ima nešto i crnje ali u pozitivnom smislu.
Crna Trava
Crna Trava je općina u jugoistočnoj Srbiji koja administrativno pripada Jablaničkom okrugu. Prema popisu stanovništva iz 2002. godine općina je imala 2.563 stanovnika, a većinsko stanovništvo čine Srbi. Crnotravski graditelji su poznati širom bivše Jugoslavije, kao graditelji-zidari, kraće neimari, a nekada su se zvali dunđeri (na turskom – graditelji).
Ne postoje istorijski izvori koji bi potvrdili nastanak imena Crne Trave. Neka od imena u prošlosti kao što su Kara Kas („crna trava“) i Bal’k Derven („riblja klisura“) su turskog su porijekla i iz turskog vremena. Ali legenda koja potiče iz 1389, i vezana je za Kosovsku bitku daje za pravo da se smatra kako je upravo po njoj mjesto dobilo ime. Prema ovoj legendi, jedna jedinica srbijanske vojske, sastavljena od vojnika, strijelaca i konjanika, odlučila je da se malo odmori na jednom polju dok su putovali do bojnog polja. Zbog toga što su vojnici ležali na polju koje je bilo prekriveno jako otrovnom travom i cvijećem, bili su opijeni i nisu se na vrijeme probudili za bitku. Kad su to shvatili, prokleli su travu na koju su ležali, nazvavši je „crnom travom”!
U samom mjestu Crna Trava, podignut je spomenik ženi Crnotravki. Pošto otprati muža u pečalbu (makedonski – nadnica, nadničenje u tuđini, putovanje u svijet trbuhom za kruhom), žena ostaje sama sa djecom i iznemoglim starcima, te tako sav teret kućnih poslova i poslova u polju i oko stoke padne njoj na pleća. Život tih žena je bio izuzetno težak, ali pun ljubavi za porodicu i sa stalnim isčekivanjem i nadom da ugledaju svoje hranioce na kućnom pragu. Danas u 21. vijeku nema pečalbara iz Crne Trave, samo još u po kojoj kući, zadjevena za pendžer, slika sa nekog gradilišta budi sjetu umornog staraca na svoj pečalbarski život.
Crno jezero
Prirodnim ljepotama obiluje Crna Gora, priroda je bila izuzetno darežljiva i podarila joj prelijepe predjele kako u planinskom tako i u primorskom dijelu. O ljepoti planinskog dijela govore masivi poput Durmitora, Bjelasice, Prokletija… Po planinskim vrletima Durmitora rasuto je 18 ledničkih jezera, kao 18 planinskih bisera. Svako lijepo na svoj način, a opet ni blizu po ljepoti i znamenitosti onom najvećem, Crnom jezeru. Na nadmorskoj visini od 1416 metara, i na svega 3 km od centra Žabljaka, priroda je smjestila gorske oči Durmitora, Malo i Veliko jezero, zauvjek spojena u veličanstveno Crno jezero, povezana uskom prevlakom.
Prema legendi, koja se prepričava u ovim krajevima, davno je jednom ovim prostorima prolazio Sveti Sava. Lokalni seljani su ga optužili da je nešto ukrao, pa uzeše pravdu u svoje ruke i odlučiše da ga kazne za krađu. Sveti Sava nije imao kud, pa uzmičući pred rasrđenim seljanima, baci kletvu da voda potopi selo i njegove stanovnike. Seljani pokušaše da pobjegnu nadirućoj vodi, ali bez uspjeha. One koji su bježali ka planinama potopiše vode Malog, a one koji su bježali ka drugom kraju potopi Veliko jezero. Te tako od tog “crnog“ događaja jezero dobi ime Crno jezero. Međutim, veća je vjerovatnoća da je jezero dobilo ime po svom izgledu. Naime, okruženo je gustim šumama crnog, durmitorskog bora, koje se, zajedno sa masivom Durmitora, ogledaju u bistroj vodi, dajući mu neopisivu nijansu crne boje. Po nekima, imenu doprinose i tamne dubine jezera, naročito Malog, čije dno doseže dubine i do 50 metara, dok je Veliko duboko upola manje, oko 24,5.
Planina Durmitor, sa svojim vrhovima i jezerima, te gradićem Žabljak u neposrednoj blizini Crnog jezera veoma su posjećene tursičke destinacije. Crno jezero Put od Žabljaka ka Crnom jezeru
Crna rijeka
Nadomak Sarajeva, na putnom pravcu prema Olovu i Tuzli, nalazi se prekrasna visoravan – Nišićka visoravan. To cijelo područje se u narodu naziva i Crna Rijeka. Cijelo mjesto karakterišu cvjetne livade, oranice, šume, ali rijeke niodkud.
Legenda kaže da je sultan nakon osvajanja Bosne poslao jednog izaslanika sa cijelom svitom raznoraznih državnih službenika da odabere mjesto gdje će se izgraditi grad, upravni centar iz kojeg bi vezir (najviša titula u državnoj hijerarhiji Turske carevine: ministar, guverner jedne pokrajine) upravljao Bosnom. Sultan je obećao da će bogato nagraditi dotičnog ako nađe dobro mjesto, u suprotom ode glava. Izaslanik je dugo putovao Bosnom i tražio pogodnu lokaciju. Kada je sve obišao, zaključi da je plato na toj visoravni, sada Nišićka visoravan, idealno mjesto za izgraditi grad i življenje. Čist zrak, svježina u ljetnim mjesecima, blizina šume i ogrevnog drveta za zimske mjesece, odlično za poljoprivrednu djelatnost. Pozove spomenuti svog sultana da se skupa uvjere u njegove nalaze i tvrdnje. Kada je sultan stigao i počeo pregledati mesto, za sve što je upitao izaslanika ovaj bi imao potvrdne odgovore. A onda sultan upita ima li u blizini rijeka. Izaslanik je samo izustio “Ah, crna rijeka!“. Pošto nije bilo nigdje rijeke na tom platou, znao je šta ga čeka – svilen gajtan (smrt vješanjem). Od tada. kaže legenda, celo to područje se zove Crna Rijeka.
Mjesto crno – Zadar
Mjesto Crno nalazi se sjeverno od Zadra i u njegovoj je neposrednoj blizini. Više su ga puta porušili turski porobljivači, a dokument iz 1560. svjedoči da je mjesto obnovljeno i da se zove Novo Selo Crno. Stanovništvo se bavi poljoprivredom (povrtlarstvom) i radi u gradu. Velik dio Crničana raseljen je po svijetu, ali su i dalje povezani sa svojim mjestom. U naselju Crno stalno živi oko 500 stanovnika, a još je 1.000 Crničana u inozemstvu koji povremeno dolaze. Crno se prvi put spominje u 13. vijeku.
O imenu Crno postoji više legendi. Jedna od njih kaže da su za vrijeme turskih osvajanja, turski askeri (vojnici) pobili sav muški živalj, a žene udovice su ostale u crnini, te je s toga mjesto dobilo ime. Međutim, ima i vjerojatnija teorija – da je Crno dobilo ime po vrsti hrasta koja je ondje rasla. Pošto je hrast crnika zimzeleno drvo sa tamnozelenim i sjajnim listovima, gledano izvan mjesta ono izgleda tamno – crno, kako ljeti tako i zimi.
Črni Grad
Nad Ročkim Poljem, u blizini grada Buzeta, južna granica planine Ćićarije u Istri – Hrvatska, na dvijema uzvisinama nalaze se ostaci Črnog Grada i Belog Grada. Ovako su ih prozvali Slaveni, i to po vrsti kamena. Mada je među njima samo jedan klanac, Črni Grad nastao je na tamnom kamenu, dok je Beli Grad bio na bijelom vapnencu.
Vjerojatno su se na oba mjesta nekada davno nalazile i predhistorijske gradine. Rimljani nisu držali pozicije naročito interesantnima, pa se nisu ovdje naseljavali mada su postojanje gradina iskoristili za nadgledanje ceste prema Ročkom Polju. Črni Grad i Beli Grad sagrađeni su negdje početkom 11. vijeka, a uloga im je bila obrana franačke istarske markgrofovije. (Istarska markgrofovija, povijesno-geopolitički pojam nastao u XI vijeku. Želeći oslabiti moć koruških vojvoda, njemački car Henrik III (1039–56) izdvojio je Istru polovinom XI vijeka i predao je velikašu Ulriku kao samostalnu marku.)
Ruševine Črnog Grada nalaze se u blizini crkvice Sv. Tome. Od njega su danas ostali samo tragovi temelja i djelovi zida. Kaštel je bio četverokutan, a u njegovom je sastavu bila i velika cisterna. Napušten, srušio se već negdje u 15. st. U Črnom Gradu stanovnici su obrađivali zemlju i obavljali sve poslove neophodne za život, a Beli Grad bio je podređen Črnom Gradu i imao je prvenstveno obrambenu ulogu, u njemu su boravili vojnici stražari. Već je na prijelazu iz 13. u 14. st. Beli Grad je bio u ruševinama.
Jedna od mnogobrojnih legendi o zakopanom blagu u Istri vezana je i uz Črni Grad. Legenda kaže da se jednog dana u godini (naravno da se ne zna koji bi to bio dan) u Črnom Gradu pokaže suncem obasjan križ koji pokazuje točnu lokaciju gdje je blago zakopano.