Jedan se komentator na ovom portalu, komentirajući članak o odnosima među susjedima, osvrnuo na čestu opasku koju sam stavio u naslov ovoga teksta i dao mi ideju da i ja razmislim o njoj.
Stvarno, mnogo puta čujemo nekoga, ako od njega tražimo da nam nešto pomogne ili se uključi u rješavanje nekog pitanja, da kaže kako to nije njegov problem, da to nema veze s njim ili da odgovori protupitanjem – šta on ima od rješavanja tog problema? Takvi ljudi jednostavno ne žele uraditi ništa od čega oni osobno nemaju korist. Za njih ne postoje drugi, oni su centar svijeta i smatraju da se svi trebaju njima prilagoditi, da drugi postoje samo kako bi njima ugađali. Zato oni smatraju da se svako njihovo pitanje tiče svih drugih i da bi svi uvijek njima trebali priteći u pomoć, jer tako bi bilo fer, ljudi smo, je li tako?! Ali ako oni trebaju pomoći – e, to je druga stvar!
Samo, postoji i druga krajnost. Postoje ljudi koji se u sve miješaju, koji “rješavaju” svačije probleme, mada svoje uglavnom ne stižu riješiti. Oni žele sve znati o nama i smatraju kako je to tako prirodno da im otvorimo dušu i kažemo baš svaku sitnicu, svaku svoju intimnost, jer kome ćemo, ako nećemo njima?! A kad im se povjerimo, oni imaju lijek za svaku našu boljku. Znaju kako trebamo rasporediti namještaj u dnevnoj sobi. Koje boje auto trebamo kupiti, a koju nikako ne bismo smjeli izabrati. Oni znaju kako ćemo najbolje dovesti svoju djecu u red i ženi pokazati gdje joj je mjesto. Znaju i za koju stranku moramo glasati na izborima, koju kravatu u kojoj prilici svezati, kom doktoru trebamo ići, a kog izbjegavati; u kojoj prodavnici kupovati namirnice, kod kog frizera se šišati i sve živo što tebi nije jasno, ovim osobama je, bez dileme, u malom prstu. Razlika među njima je samo što neki savjete daju ne mareći za to hoćete li ih poslušati. Oni pričaju samo iz navike da pričaju. Ali drugi žele i da ih poslušate, a nerijetko će se i naljutiti ako radite mimo njihove volje.
Krajnosti u većini slučajeva nisu dobre za suradnju među ljudima. Mnogi kažu da ni kompromis nije pravo rješenje, jer i kompromisom svaka strana ponešto i gubi. Ipak, rješenja se najčešće moraju tražiti između krajnosti, a to ne moraju biti ni kompromisi. Ljudi se, jednostavno, ne trebaju miješati u stvari drugih ljudi za koje oni ne žele tuđu pomoć ili savjete. Time se uveliko smanjuje mogućnost i da se ide u krajnosti ili da se prave kompromisi, a zadovoljni su svi. Manje zlo je i ne uraditi ništa, nego raditi štetu.
Ako nekom ne mogu pomoći,sigurno mu neću odmoći. Uvijek poštujem intimu i želje drugih.Ako direktno ne zatraže moju pomoć ,ne miješam se.Poštujem njihove želje.Trebamo znati gdje nam je mjesto.
Hehehe… moram da ti prosledim savet Ivo: kaže moj rođak koji je profesionalni vozač u neobaveznom razgovoru “samo neko ko je potpuno neobavešten može da kupi auto tamne ili crvene boje.”
“Zašto?”
“Zato što se greje na suncu 5x više nego onaj svetle boje bez obzira na izolaciju”.
–
Tada sam shvatio koliko još imam da učim. “Rešavam” geopolitičke zagonetke a vozim auto crvene boje.
Ima još jedna kategorija onih kojima “to nije njihov problem”. To su oni koji u najboljoj namjeri i volji nastoje riješiti problem i često problem bude riješen, ali im se to “miješanje” sutra obija o glavu! I na kraju stalno ispadaš kriv u očima određenih ljudi, praviš se pametan… I koliko got s takvim ljudima nastojao biti u dobrim odnosima, oni su te već unaprijed osudili kao krivca za sve svoje probleme, pa se pitam kako onda tim ljudima kad ti dođu ne reći: To nije moj problem!?
“Ipak, rješenja se najčešće moraju tražiti između krajnosti, a to ne moraju biti ni kompromisi.”
…eh Ivo… to bi volio da mi objasniš – kako?
“Manje zlo je i ne uraditi ništa, nego raditi štetu.”
…ma, zar “ne uraditi ništa”, nije već šteta?
…uostalom, koja je korist u pokušajima da se uspostavi odnos među stranama sa suprotnim gledištima i interesima?
Kompromisi i kalkulacije u odnosima među ljudima ne donose ničega dobrog, jednostavno, ili se razumijemo i obostrano želimo slično, ili nismo za biti zajedno.
Mislim da u svim međuljudskim odnosima treba vladati ravnoteža egoizma i altruizma, da bi ti odnosi bili uspješni i trajni.
Recimo da ni s kim nisi u svađi, da nemaš neriješenih imovinskih problema s rođacima, susjedima, da živiš ne dirajući se ni u koga, da poštuješ pravila, običaje i zakone, radiš i zarađuješ…hoćeš li kao takav nekomu smetati? Nema razloga da ikomu smetaš, a opet… Ne živimo u svijetu u kojem je na cijeni poštenje, radinost, držanje do moralnih načela. Oko nas su gomile ljudi zatrovanih suvremenim virusima konzumerizma (ili si ti sam takav, ili ja recimo). Komu bi smetalo to što ćeš ti raditi u svom dvorištu, a da nije protuzakonito? Smetat će mnogima. Eno, vidi ga, kopa bazen. Ili kupio je novi auto, ili opet mijenja fasadu, otkud mu pare, mora da je lopov, mračni lik, možda dila drogu, to nisu čista posla, i ja radim pa ne mogu promijeniti kvaku na vratima, a vidi njega, i još se smije, ne pije alkohol, kažem vam ja – to… Čitaj više »
Bog je najbolje podijelio pamet. Svi misle da su dobili najbolji dio.Niko se nebi mijenjao.
Pozdrav Ivo, rado vam ustupam autorska prava na moj komentar. Opet ste napravili odlican clanak, kao i inace.
Najveci problem je kada nema problema tada se covijek sam po sebi uvali u probleme.
Ovim narodima mozes samo istinom pomoc.Otvorit sve arhive ,pa da vidimo manipulacije sa mrtvima i bogatasima.Laz i ispiranje mozga ,je najveca dusevna bolest.