Svakodnevno idem u šetnju duž divnih drvoreda na kojima još ima onih lijepih jesenjih boja i u čijim krošnjama još odjekuje cvrkut ptica.
Ipak, ni te boje nisu onakve kakve su donedavno bile, a i cvrkut ptica se promijenio. Neko drveće je potpuno ostalo bez lista, zelene boje ima sve manje, a i nijanse žute i crvene boje polako nestaju s krošnji i sele se na ulice, trotoare, travnate površine i žive ograde. Komunalni radnici prikupljaju i odvoze opalo lišće ili ga otpuhuju na površine na kojima treba ostati i tu se pretvoriti u kompost. Mašine na specijalnim čamcima sakupljaju lišće i uvele barske biljke po kanalima i također ih odvoze ili raspoređuju na površine na kojima trebaju istuliti. Jedne mašine šišaju raslinje pored staza i kanala, jedne orezuju brojne i duge, negdje i široke žive ograde, a postoje i one koje izraslo šiblje skidaju pri zemlji i ostavljaju iza sebe samo ravne zemljišne površine. Čuju se i motorne pile koje uklanjaju polomljeno drveće ili napukle grane.
Dok šetam i sve to gledam, slušam oglašavanja raznih ptica. Iz jedne krošnje se začuje kreštanje svrake. Ispod oblaka se oglasi jato divljih gusaka koje još uvijek nisu otputovale. Iz žbuna zacvrkuće skakutava sjenica; iz vode na kanalu krilima zaklepeće patka i kratko se oglasi i sve tako redom. Zacvrkuće i vrabac, nakostriješen kao da je prava zima, samo ne čujem kosove da se oglašavaju. Oni samo šetaju po zemlji, vrpolje se po ogradama, malo uzlete, ali sve nekako u tišini i ne mogu odgonetnuti zbog čega su tako šutljivi.
Samo ta ptičja oglašavanja, ti njihovi cvrkuti, fijukanja, kreštanja, nisu onakvi kakvi se čuju u proljeće ili u ljeto. Sad su tiši i kraći. Ozbiljniji. Čini mi se, zabrinutiji. Čuo sam samo jedno duže, rafalno kreštanje svrake kad ju je potjerao neki pas, koji se dosađivao u šetnji parkom. Pretpostavljam da je to bilo upozorenje na opasnost ostalim svrakama. Sve ostalo, samo kratko, kao da se samo izdaju neke kratke zapovijesti: Donesi! Uzmi! Pridrži! Makni se! I sve tako nešto. Nema razgovora, dugog, prijateljskog, rodbinskog. Nema ni onog spontanog koji se zapodjene među slučajnim, raspoloženim prolaznicima. Nema ni razgovora o djeci, o poslu, o vremenu. Da je riječ o ljudima u današnje vrijeme, rekli bismo da je u pitanju socijalna distanca. Ali nije, ptice se tako ne ponašaju. One se samo prilagođavaju vremenu, godišnjem dobu, svojim potrebama. Sada im je vrijeme za pripremu za zimu. Kad dođe proljeće, one će opet biti vesele, cvrkutave, užurbane.
Ptice znaju šta i kada trebaju činiti. One ne daju nikome da im remeti njihov ritam, da im ograničava slobodu kretanja, da im određuje kako se kad trebaju ponašati. Svaka ptica zna šta je za nju dobro, kada će i gdje gnijezdo praviti, kada će se leći, kako će svoje potomke podizati, kada će se seliti. One nikome na daju svoju slobodu koja im takvo ponašanje dopušta. Ptice su to. Nisu ljudi.
Nama je svejedno..
Mi više volimo da nam drugi govore kad se treba selit.kad treba spavat ,kuda možeš ići,kuda ne možeš.
Evo ovih dana trebam ući u hrvatsku i nemogu kao hrvat bez nekog testa.
Koja sloboda?
Voda je došla do grla!!!
Zaista ćemo nadrapat budemo li samo sjedili u kauču i čekali da se nešto desi samo od sebe.Molit se možemo..to je najbolje.
Ali mislim da treba i djelovati.
Oni imaju plan !!!
Mi ga nemamo???
U vezi s ovim člankom evo tekst moje omiljene narodne pjesme Bilbil pile, ne poj rano (bilbil = slavuj, a najbolja izvedba te pjesme mi je ona od grupe “Iskon”):
Bilbil pile, ne poj rano
Bilbil pile, bilbil pile,
jagnje moje, ne poj rano !
Of aman, aman,
devojčice mala, ne poj rano !
Ne mi budi, ne mi budi,
jagnje moje, gospodara.
Of aman, aman,
devojčice mala, gospodara.
Sama sam ga, sama sam ga,
jagnje moje, uspavala.
Of aman, aman,
devojčice mala, uspavala.
Sama ću ga, sama ću ga,
jagnje moje, razbuditi.
Of aman, aman,
devojčice mala, razbuditi.
Dig’ se, dig’ se, dig’ se, dig’ se,
jagnje moje, gospodaru !
Of aman, aman,
devojčice mala, gospodaru !
Saba’ zora, saba’ zora,
jagnje moje, s’lnce ogrejalo !
Of aman, aman,
devojčice mala, s’lnce ogrejalo !
Poanta price bi bila kako su zivotinje prirodnije a sto je jos vaznije slobodnije od ljudi. Unatoc promjeni koje autor vrlo dobro uocava u zivotinjskom svijetu . Kao da nam zeli predociti koliko smo se mi ljudi udaljili od svoje prirode kroz pricu o zivotinjama i opalome liscu. I u pravu je. Svaka setnja sa psom i susret sa zivotinjama me svaki put iznova vraca prirodi. Jos i sada ispod gomila otpalog lisca izviri poneki cvijet u inat zimi.
Ipak, ovo proljeće, do sredine ljeta, u mojem kvartu u Zagrebu čulo se i vidjelo više kosova nego ikada, na potezu od nekoliko stotina metara bilo ih je na desetak mjesta svakodnevno.