Nova knjiga Save Pajkića

Sava Pajkić je, sigurnim i mladalačkim korakom, već zakoračio u deveto desetljeće života, a piše s toliko entuzijazma i tako životno kao da je u najboljim stvaralačkim godinama.

Pisao je on i ranije, ali najčešće o temi zadrugarstva, u čemu je, zasigurno, jedan od najvećih znalaca na području bivše Jugoslavije. Znamo ga i kao urednika ondašnjeg lista Zadrugar, koji je bio osnovno štivo mnogih zemljoradnika tog vremena, između ostalih i moga oca, vicešampiona Jugoslavije u proizvodnji kukuruza. Ja sam Savu upoznao dok sam bio urednik Posavine, u kojoj smo objavili neke njegove tekstove, i tad sam imao priliku vidjeti kako je to ne samo veliki znalac o zadrugarstvu, za što je dobio i brojna priznanja koja se kreću od odlikovanja predsjednika SFRJ do onih nivoa Mjesne zajednice, nego i dobar čovjek i pravi majstor u pisanju priča iz svog podugog života koji je tako zanimljiv.

Upravo objavljena njegova knjiga koja sadrži tridesetak priča, zapisa i eseja, pomalo provokativnog naslova Zašto Isus kasni i drugi zapisi, puna je priča iz prošlosti Savinog Visokog; puna likova i događaja koji su obilježili jedno vrijeme i ovo područje.

U jednom svom zanimljivom intervjuu, između ostaloga, Sava kaže:

„U dugom životnom vijeku svašta sam doživio i upoznao mnogo ljudi. Nekad sam bio sudionik, a nekad svjedok zbivanja, ljudskih navika i postupaka. Poznata je ona izreka Sto ljudi – sto ćudi. Učinilo mi se izazovno da nešto od tih zbivanja i likova pokušam zabilježiti i opisati. Nije teško uočiti da je sada u svakodnevnim kontaktima s poznanicima mnogo više onih koji su voljni da pričaju nego onih koji imaju strpljenja da slušaju. Kod pisanja je drugačije, papir ‘trpi’ sve. Životni i radni vijek proveo sam uglavnom na relaciji Visoko-Sarajevo, pa je logično da pišem o događajima i ljudima ovog, posebno visočkog kraja.

Evo, na primjer, početkom 1945. Nijemci i njihovi saradnici u žurbi su napuštali Visoko nastojeći da razore neke lokalne proizvodne i saobraćajne objekte. Domaći domobrani su ih, oružanim otporom, spriječili da to učine. To se dešavalo pred mojim očima i nisam mogao da to, kao i moj prvi poslijeratni dolazak u Visoko, ne zabilježim. Zanimljivo je bilo i kako su polupismeni oslobodioci počinjali obavljati poslove raznih referenata u organima vlasti, saslušavali ‘stranke’ i učili ‘čvakati’ na pisaćim mašinama. Kada su počele nabavke televizora, kod prvih malobrojnih vlasnika održavana su prava TV sijela. Vrijeme je učinilo svoje. Prijatelji su sada uglavnom na društvenim mrežama, na Fejsu se ‘zajedno’ proslavljaju rođendani, ispijaju jutarnje kafe, ‘licitira’ ko ima više lajkova. Dužnost koju sam u jednom periodu obavljao u visočkoj Opštini, nalagala je da obavim mnogo vjenčanja, što je takođe bila prilika za susretanje velike ‘galerije’ raznih likova.

U vrijeme predsjedničkog mandata Mustafe Skopljaka pokušavali smo taj svečani postupak uljuditi, učiniti sadržajnijim, toplijim i dostojanstvenijim. Do tada se sklapanje brakova nije proceduralno razlikovalo od registracije vozila. Dešavalo se da svatovi čekaju odbornika u mjesnom uredu dok on rasturi stajnjak na svojoj njivi. U manjim mjestima lakše se upoznaju navike pojedinih ljudi. Na primjer, pojedinaca koji su bili ‘vječno’ zaljubljeni, kockara tajno okupljanih oko nekad popularne igre ajnca, akšamlučara… Pokušao sam da opišem neke od ovih likova. Ako pojedini čitaoci u njima uoče sličnost sa sadašnjim svojim komšijama ili poznanicima, to je sasvim slučajno. Moji junaci mahom ‘oru nebeske njive’.“

Neka Savi bude sretno s novom knjigom! Vjerujem da ćemo u narednom periodu na ovom portalu objaviti neke od zanimljivih priča koje su među njenim koricama.