Sve je manje obitelji s puno djece. Jedno ili dvoje, i tu je kraj. A sve je više onih bez djece, bilo zbog toga što ih ne žele ili što ih ne mogu imati.
Kako se čini, tu povratka nema, i teško će se desiti da se u dogledno vrijeme išta promijeni u tom smislu. Doći će do smanjenja ljudske populacije, što zato što ljudi tako žele, što zbog toga što sve više mladih neće moći imati djecu. Rađanja će biti sve manje i radost zbog nastanka novog života će biti sve veća.
Ali ne rađaju se samo ljudi i ne vesele se samo ljudi svojim nasljednicima. Na sve strane niču nove, mlade, prelijepe biljke. Rađaju se bebe životinja svuda oko nas. Sve što je mlado tako je lijepo! I donosi radost. Za ljude na selu je praznik kada im se oteli krava. Ojanji ovca. Oždrijebi kobila. Oprasi krmača. Pozivaju se susjedi da se „polije“ taj događaj. U cijelom domaćinstvu se osjete užurbanost i razdraganost.
Kad sam bio dijete, od svih prinova, najviše sam se radovao kad se oteli krava. Odmah nakon teljenja krava se mogla pomusti, a to prvo mlijeko nije bilo kao što je inače, nego posebno, gusto, i od njega se mogla praviti specijalna pita koju smo zvali gruša. I ova pita se pravila i jela samo kad se krava oteli, jer samo tada je bilo gruše. Tele je bilo još malo i nije moglo posisati sve mlijeko.
Upravo čekajući grušu, dok sam bio mali često sam prisustvovao teljenju krava i ujedno „učio zanat“. Ali posebno mi je bilo zanimljivo gledati kako se krava odnosi prema teletu, kako ga nježno gleda i liže po cijelom tijelu dok ga potpuno ne očisti od sluzi koja je ostala na njemu. Pri tom bi tiho, nježno i kratko, tek povremeno mukala, kao da je svome djetetu šaputala najnježnije riječi koje je znala. Tele bi ubrzo pokušalo ustati. Nije išlo lako, ali je uvijek nakon početne nesigurnosti uspijevalo. I uvijek bi mu prvi zadatak bio pronaći mamino vime. Ni jednom teletu se nije desilo da u tome ne uspije ili da ne zna sisati, mada prije toga to nikada nije činilo. To je bilo ono što me posebno fasciniralo u tom periodu. Nisam mogao zamisliti da sam nekada i ja bio tek rođen, sasvim bespomoćan. A tako počinje novi život.
TELE
U pola šest jutros,
susjedi mi vele,
na slami u štali
rodilo se tele.
Mama sretno muče
i ušima striže.
Sa svih strana svoje
milo čedo liže.
Ah, kako je lijepo!
Što mu oči sjaje!
Ljepšeg nigdje nema!
Majka presretna je.
Susjedi su sretni.
Smiješe se, vesele.
Svijet je uljepšalo
ovo divno tele.
Ivo, daj nabaci broj ziro racuna da ti skupimo za kravu pa da sisas mlijeka, covjece vec u par navrata, tekstova spominjes to mlijeko i kravu, njezino tele pa bi bio red da mi citatelji skupimo makar za tele ako vec ne mozemo za kravu pa da nam sjor Ivo pije mliko onako – ravno iz krave na eks.
teleća koljenica.. njam!
Djeca su ukras covjecanstva! A nas narod kaze da na mladjima svijet ostaje.
Fenomen je kako vrsta regulira svoju brojnost. Kod prelova ribe ili rakova dolazi do prilagodbe na način da jedinke, u slučaju prijetnje od istrebljenja, započinju intenzivnije razmnožavanje i postaju sve ranije spolno zrele. Isto tako kada prijetnja prođe u kratko vrijeme se opet brojnost smanji. Kada je o tome riječ uvijek se sjetim ribolova u Velebitskom kanalu. Tu se u vremenima prije zabrane kočarenja izlovljavalo velike količine ribe i uvjek su ulovi škampa i naročito, pridnene ribe i oslića bili dobri. Onda su se “znanstvenici” sjetili da će takav intenzivan izlov dovesti do “nestanka” vrsta u tom malom eko-prostoru. I onda su prije 15-20 godina zabranili lov povlačnim mrežama. Umjesto da se populacija ribe i škampa poveća, jer više nije bilo ugroze, količina oslića i škampa (kojih je prije bilo u izobilju) je drastično opala i danas bi njihov lov bio nerentabilan. (Ista ili gora, će se situacija dogoditi i… Čitaj više »
O kako je prilijepa beba, na slici! A možete zamisliti, kakav bi dobar bio deda naš Fica. Držimo mu fige, da ga njegova dječica iznenade. Sretno!!!!!!