Nije lijepo nešto loše pisati o preminulima, ali ovo će biti gorko veselo.
Profesor Peić je bio jedini s kojim sam imao povremene sukobe. Kasnije sam shvatio razmišljajući i tražeći podatke, da je imao određenih problema (kao svi mi) i da je to normalno. Pokušao je biti slikar, ali to nije išlo, pa je umjesto lošeg slikara postao dobar likovni kritičar i pisac.
Na Alu je nas studente, profesor Peić s punim pravom tretirao kao ovce. Jedanput je recimo, hvalio samo jednu od dvije vrlo slične slike istog slikara!? Nitko od nas, osim mene nije reagirao. On se kao naljutio na mene, jer sam se (Bože moj) suprotstavio njegovoj riječi. Mislim da je upravo to i htio, da probudi našu nezainteresiranost. A usput rečeno kolegice su bile puno ljepše u tom momentu od te dvije obične malograđanske dekoracije od slika!
Pisao je i knjige… između ostalog i KAKO NAUČITI GLEDATI SLIKU… što i nije baš lako.
Možeš ti gledati koliko hoćeš i razglabati o perspektivama, kompoziciji, zlatnom rezu, uspoređivati s drugim slikarima itd itd… ali ako nemaš ono nešto, onda ostaješ pred zatvorenim vratima.
Mora se znati razlikovati dobrog slikara od lošeg, koji je obično jako nametljiv. Ispred lošeg slikara idu stranice i stranice teksta!? Uglavnom to zna biti dogovor kritičara, slikara i galeriste. Prava sprega, koje će izbaciti i nametnuti lošu vrijednost na likovno tržište.
Gledaoci uglavnom tu puno ne razumiju i šutke (da se ne osramote) prihvaćaju što im kritičari serviraju. Često vidim publiku kako korakom ili brzim korakom prolazi kroz izložbu… nemaju što vidjeti! Recimo takozvano “gestualno slikarstvo”… danas sve češća izmišljotina lošeg kreativca i pratioca mu jalovog kritičara. Tu slikar ne zna što bi slikao (ustvari ne zna što bi sam sa sobom) i onda ponavlja u nedogled jedan te isti motiv. Mlati kistom, mlati rukom i priča da je genijalan, a ispod svega je prikriven loš slikar, koji se jedva provukao na akademiji.
Obično slijedi priča o naglašavanju posebne ideje ili njegove podsvijesti ili naše budućnosti !?… sve same opterećujuće gluposti.
Po meni bez obzira na sva teoretiziranja, svaki pošteni slikar mora proći rigidan program obrazovanja. Mora znati nacrtati izgužvanu hrpu papira (jedan od težih zadataka), akt , portret, pa ljudsku šaku sa svim detaljima, nogu sa svim mišićima…
Možete vidjeti kako neki već poznati slikari zamagljuju ili nedovršavanju te teške, za slikanje, dijelove ljudskog tijela.
Želim reći jednostavno:… ako vam je Bog dao dar, onda ga uz ozbiljan rad treba razviti i podijeliti s drugima. Mi slikari vidimo više, brže, bolje i trebamo svoju istinu zabilježiti, izreći i pokazati drugima.
Lijepo je od autora što je i s ovim tekstom pokazao zahvalnost svom profesoru.
Koji je držao do bitnoga – do svladavanja zanata. Kakve god ideje se umjetnik ili onaj koji to tek treba postati, domogao – da bi je prenio drugima, mora imati potrebne zanatske vještine. Slikar kistom, pjesnik,književnik riječima, glazbenih notama. Vrhunska umjetnost ne podnosi one koji nisu svladali zanat, a probije li se slučajno netko bez poznavanja zanata, brzo ga ispjune.
Jer umjetnik nije umjetnik zato što to želi biti. Već zato što to mora biti. On je naša veza s drugim dimenzijama, on pretače u slike, riječi, zvukove ono što je nama u 3D neopisivo, nedokučivo.
Akademsko obrazovanje umjetnika je pozeljno (zbog usvajanja novih znanja), ali ne i nuzno. Umjetnik u osnovi ima otvoreniji pristup podsvjesnim impulsima koje prenosi na medij s kojim se umjetnicki izrazava. Kad bi se sve prenosilo iskljucivo prema akademskim smjernicama, mnogo toga ostalo bi neizreceno, mnogo umjetnickih pravaca danas ne bi postojalo, bil bi manje raznovrsnosti.
Sto je vrhunska umjetnost: vrhunska sloboda izrazavanja, vrhunska strukturiranost izrazavanja po nekim pravilima ili nesto trece? Postoji tumacenje prema kome je sve sto postoji u svijetu u stvari vrhunska umjetnost koja se odvija u skladu s karakteristikama svog izvora, vrhunske inteligencije.