Ne znam kakvo je stanje sada, ali dok sam bio mlad, znam da je u mom selu radila „obavještajna služba“ koja je pomagala mladima u nalaženju „prave“ osobe za brak.
Nije bilo potrebe za „obavještajnim“ uslugama ako bi momak našao curu, ili obratno, u svom selu. Pa, niti ako je u susjednom, ili nekom gdje je bilo rodbine i dobrih poznanika. Ali ako se odluta ko zna kamo, ili se dođe ko zna odakle, osjećala se potreba za više informacija o izabranoj osobi. Neki momci su tada imali bicikl, motocikl, a malo kasnije i auto, i stizali su i tamo gdje njihovi roditelji nikada nisu ni zavirili niti su ikoga znali. I kako su sad oni mogli znati jesu li im sinovi našli „pravu“ djevojku? Ili kako su djevojčini roditelji mogli znati da je momak baš onakav kakvim se predstavlja?
E, zato su postojali „obavještajci“, ljudi od povjerenja, koji su išli ispitati stvar. Naravno, osim što su to bili ljudi od povjerenja za one koji ih šalju, to su morali biti i „eksperti“ za ljubavna pitanja. Znam jednog takvog koji je bio više puta u ovoj ulozi prije svega zato što je „poznavao žene“, odnosno, bio je u ljubavnoj vezi s više njih pa je pucao od iskustva i samopouzdanja. Neozbiljno bi bilo poslati nekog „šmokljana“ koji se nedovoljno razumije u te stvari. I kada bi se ovaj „ekspert“ vratio iz izviđanja, podnio bi izvještaj nalogodavcu, koji ga je nestrpljivo čekao. Jednom sam kao dijete slučajno čuo takav razgovor. O tome se, inače, ne priča pred djecom, ali mene nisu primijetili i tako sam i ja saznao za njihovu tajnu operaciju.
U ovom slučaju, vijesti su bile povoljne. „Momak je na svom mjestu“, rekao je „ekspert“. Nisam baš znao šta mu to znači da je neko na svom mjestu (nego gdje bi mogao biti?!), ali sam zaključio da je to ipak nešto dobro, na što me je upućivalo i kratko i nestrpljivo nalogodavčevo: „Aha!?“, u kom se krilo i zadovoljstvo zbog dobre vijesti, ali i želja za još informacija. Zato je „ekspert“ morao uložiti dodatni napor. Rječnik mu je bio vrlo oskudan, kao i nalogodavčev, ali oni su imali svoje izraze kojima su se koristili i koje su oni, pretpostavljam, razumjeli. „Momak je o sebi i pri sebi!“, uvjerljivo je, pun samopouzdanja poentirao „ekspert“, i nakon ove izjave više nije bilo dileme. Moralo je biti samo tako kako je on ocijenio i nikako drukčije. Nalogodavac je još jednom ponovio ono svoje: „Aha!“ i to je bilo to. Sve je jasno. Ja opet nisam razumio ni šta mu je to o sebi ni šta je pri sebi, meni je to izgledalo kao bezvezno trabunjanje, ali čini se da su se oni razumjeli. Koliko sam mogao shvatiti, nalogodavac je razumio da je njegov budući zet pametan, vrijedan, pošten, dobar, lijep, nesebičan i ko zna kakav sve još, uglavnom, baš onakav kakav bi trebao biti idealan zet. Čovjek je o sebi i pri sebi, to je bila najjača garancija, i nije bilo više nikakve potrebe za dodatnim pitanjima.
Nekoliko godina kasnije se i u mojoj blizini dogodila „inspekcija“. Jedna „obavještajka“ iz dosta udaljenog sela je došla provjeriti momka, svog budućeg zeta. Došla je nenajavljeno njegovoj kući, ali njega nije bilo u kući nego je bio samo njegov otac. Od oca je saznala da je „budući zet“ oženjen i da ima i dijete. Dakle, nije bio ni o sebi ni pri sebi pa je zato nastala prava frka.
Tad sam definitivno shvatio da je od velike važnosti u životu biti o sebi i pri sebi, mada ni sada ne znam baš sigurno šta to znači. Ali trudim se, pa ako i nisam u stanju biti o sebi, da bar budem pri sebi, nije ni to za zanemariti.
Za ove “istražitelje”, maltene špijune, nisam do sada čuo. Ali jesam za provodadžije (negdje su ih zvali pravodadžije). Oni su morali biti dobro informirani u startu, tj. u vrijeme kad je dotični momak ili cura dorastao za ženidbu. Posao im se sastojao od davanja iscrpnih informacija o potencijalnom mladoženji (ili mladoj) i njihovim obiteljima. Tamo gdje su tražili njihove usluge cijenili su ih po minulom radu, odnosno po tome koliko su uspješno spajali buduće supružnike. Naravno da su za svoj trud i informacije imali nekakvu novčanu naknadu.
U suvremeno doba zamijenili su ih servisi za usamljena srca.
Mlađim generacijama jedan savjet:
Ako vam se neko sviđa, nikad nikome ne govorite o tome i sami pokušajte da dođete do drage osobe.
Ovo me podsjetilo na istinitu priču mog kolege, slučajno se sreli nakon par godina, krajem 80’tih. Kaže on: „Stari koje sam ja sranje napravio“! ”Stalno na terenu, dobra plaća, dnevnice, auto, love ko’ blata, Upoznam ja curu –dobra, nakon par puta, hoće ona da upoznam njezine. pristanem ja. Oni bogati, svidio se ja njima, kći jedinica našla dobrog dečka. Više ja ne spavam po motelima, nego kod nje, zovu me zete, hrane me paze i maze, planira se vjenčanje. Trajalo je to par mjeseci, dok moj „tast“ nje upoznao na nekom sajmu čovjeka koji živi u mjestu do mene. Nahvali on mene, i pita tog čovjeka da li me poznaje? Čovjek mu kaže da poznaje mene i moju stariju braću i da su svi ljudi na mjestu, ali da smo svi oženjeni i imamo djecu. Ne znajući ništa o tome, dođem ja kod moje cure, lijepo me pozovu u kuću,… Čitaj više »
Prije neku večer, zabava na otvorenom (glazba, jelo, piće) sjedne do mene Slavko. Je, malo se popilo (ne i ja) pa pitam Slavka što misli o Marku (ne pitam iz radoznalosti), a Slavko će – Ma pusti ga, prešao je 40-u, neće se ženi, ni za što je, sad zamisli kako je njegovim roditeljima, ćer se udala, nema dice, on se ne ženi, ni brat mu. E, dobro, a što misliš o Mariji, trebalo bi njih dvoje nekako spojiti, ona je prošla 30-u, iz dobre je obitelji, šteta je. Ma.., odmahuje Slavko. Svira glazba dalje, još jedna bevanda, čekam da odjekne u njegovoj glavi ova ideja i evo ga. Znaš, nije ti to ludo, evo ću ja odmah sutra s njegovin ćaćon o tomu. I njezinim, dodajem ja. Što bi im falilo, je on nešto stariji, ali nije ni ona u cvitu mladosti. Drugu večer sam vido Slavka u druženju… Čitaj više »