Čudni su običaji i vrlo su različiti u pojedinim dijelovima svijeta. Različiti su i u raznim vremenima. Mijenjaju se, prilagođavaju. Neki nestaju, neki nastaju.
Kada vidimo neki od običaja u sredini ili vremenu za koje oni nisu karakteristični, izgledaju nam u najmanju ruku neobično. Neki u nama izazivaju čuđenje, neki smijeh, neki zgražavanje. Nama bi bilo neprihvatljivo pokojnika odnijeti na planinu da ga pojedu ptice, a neki upravo to čine i njima je neprihvatljivo mrtvaca zakopati u zemlju. Kada bi neko ulicom prošetao gol, izazvao bi zgražanje i kazneno odgovarao, a na nudističkoj plaži je to sasvim normalno. Mi popravljamo svaki oboljeli zub, a ako ga izgubimo umjesto njega stavljamo vještački, „da nismo ružni“, a u nekim plemenima u Africi vade zdrav prednji zub kako bi bili „ljepši“.
Na današnje razmišljanje o običajima me potakla jedna moja kolegica, inače iz Surinamka, koja je jednom svojom gestom nasmijala sve prisutne kolegice. Želeći im reći kako do nekih njihovih primjedbi, koje su, istina, bile skroz neutemeljene, drži kao do „lanjskog snijega“, ona im se okrenula leđima, zadigla suknju i pokazala, da se geografski izrazim, svoj južni dio trupa. Sve su kolegice prasnule u smijeh, a i sama pokazivačica onoga što javnost ne vidi tako često, i sve su nesuglasice u trenu riješene.
Da, ovo je bio neuobičajen prizor za ovu sredinu i ovo vrijeme. U konkretnom slučaju to je bilo smiješno. U nekom drugom slučaju neki drugi neobičan običaj bi možda izazvao drukčije reakcije, jer nešto je nekome normalno, a drugome nakaradno. Da bi sve bilo na dobrobit svima, rješenje je u toleranciji. Ako bi svi nastojali biti što tolerantniji, svi ti običaji bi bili sredstvo za zbližavanje među ljudima, a ne za sukobe. Velika greška bi bila kad bi sad ovu moju kolegicu kaznili zbog neprimjerene geste. Ali bila bi i velika greška kada bi ona na svakom koraku činila to što je učinila među svojim kolegicama. Tolerancijom, navikava se postupno ona na njih, i oni na nju. Onda se to širi i zvan kruga kolektiva. Na kraju se dolazi do kompromisa koji je prihvatljiv svima i ne ugrožava nikoga. Najbolje je rješenje problema ono koje se završi s osmijehom na licu, kao što je bilo u ovom slučaju.
Da, interesantan clanak. Bas lepo zvuci rec tolerancija, samo gde su granice onoga sto treba tolerisati? Bas su divni obicaji Tibetanaca koji svoje mrtve prvo obrade nozem, onako naseckaju kao mi prasence pre pecenja, a onda nakon sto im ptice oglodju kosti, kicmu, lobanju itd, razbijaju maljevima kako bi pojele i kostanu srz i sve ostalo. Ko nije pogledao neka upise tibetanska sahrana liveleaks da se uveri. ali dobro, dok su kod kuce neka praktikuju sa svojim mrtvima sta god hoce. Ono sto razni sledbenici novog poretka pokusavaju staviti pod “drugu kulturu” se nekad nazivalo divljastvo. Obicaji secenja glave i kuvanja u loncu neprijatelja isto se treba tolerisati? Ipak je to tradicija… Kamenovanje, mnogozenstvo, itd, itd. LGBT se objasnjava kao nesto normalno jer je to poriv pojedinca drugcije “seksualne orijentacije”, a zar pedofili isto nemaju veliku ljubav prema deci? Zar onda to ne treba tolerisati? Ubice imaju neodoljiv poriv da… Čitaj više »
Tko je tamnoputa žena sa fotografije…ja bi se ženio treći put!