A gdje je ljubav?

Živimo u vremenu izobilja, pogotovu mi na europskom kontinentu. Mnoga tehnološka dostignuća olakšala su život ljudima, omogućila im da brže, više, kvalitetnije i s manje truda proizvode, da se bolje oblače i da kvalitetnije jedu.

Čak i u siromašnijim sredinama mnoge stvari su olakšane. Ako nemaju svi telefone i internet, ima poneko, i u slučaju nužde uvijek se nađe načina da se to iskoristi. I bez vlastitog auta, ako bi bilo nešto hitno, mogao bi u pomoć priteći susjed koji ga ima. Hrane i odjeće je toliko viška, baca se na sve strane, da i oni kojima nedostaje hrane i odjeće nekako mogu preživjeti. Istina, ima i oni koji su ostavljeni bespomoćni, ali njih je manjina.

Dakle, napredak je vidljiv na mnogim poljima i bilo bi za očekivati da su ljudi sve zadovoljniji. Ipak, čini se da to nije tako. Naprotiv, sve više je onih koji su nezadovoljni, neraspoloženi, razočarani, zabrinuti. O ubojstvima, samoubojstvima, raznim zlostavljanjima, teroriziranjima slabijih, govori se svakodnevno. Osjeća se prisutna pojačana doza mržnje, a manjak ljubavi. Sve više su na cijeni oni koji se ponašaju nasilno, bahato, a tolerantni se tretiraju kao slabići i štetočine. Ovo je vrijeme u kom se sve očitije vidi kako je na mjestu ona izreka da pametan nikada ne može toliko popustiti koliko budala može zategnuti.

Nekada se ima osjećaj da je opasno pokazati ljubav prema bilo čemu i prema bilo kome, osim prema sebi i svome. Ako voliš bračnog druga i to pokazuješ, ti si papučar, nemaš svoje „ja“ i ne umiješ postaviti stvari na svoje mjesto. Ako si na poslu kooperativan, sklon nalaženju najkorisnijeg rješenja za firmu koje nekada može biti i na tvoju štetu, onda se ne umiješ boriti za sebe, a to znači da si nesposoban i da je normalno za očekivati da ćeš biti izložen mobingu. Pokažeš li veće zanimanje za prirodu, životinje ili neke rekreativne aktivnosti, optuže te da bježiš od „pravih“ problema baveći se „trivijalnostima“, a to je karakteristika slabića i nikogovića. Ukratko, ako imaš u sebi ljubavi za bilo što ili za bilo koga, to ili sakrij ili se pomiri s tim da bi zato mogao imati problema.

Zbog takvog stanja u kom se ne preporučuje ljubav, ili bar njeno javno pokazivanje, sve više je onih koji zato osjećaju tjeskobu, neslobodu da se prirodno ponašaju u društvu, i kada ostanu sami, daju sebi oduška tako što se isplaču zbog sitnice. Vide na filmu neku gestu koja pokazuje nečiju dobrotu, i rasplaču se. Pogledaju susjeda kako djetetu pravi ljulju, i krene im suza. Zaplaču i na neku pomisao o sitnom, dobrom djelu. Ne plaču zbog velikih događaja, masovnih zločina, katastrofa, a za sitnicu se rasplaču kao kišna godina.

Ljubav je čudo. Neki je uspoređuju s rijekom koju možeš neko vrijeme i krotiti, pregraditi je i zaustaviti, ali samo privremeno. Ona će kad-tad preliti branu ili je srušiti ili izbiti negdje sa strane, ali će sigurno nastaviti teći. I ova ljubav koja je u ljudima trenutno potisnuta, prigušena, jednom mora naći svoj izlaz. Možda neko vrijeme prikriveno, u samoći, u nekom intimnom krugu, ali jednom i javno, kidajući sve okove. Tek tada treba očekivati i napredak u raspoloženju ljudi, u rastu optimizma i nade u bolje dane.

Hoćemo li do tada preživjeti i dočekati sretnije dane, ili je to namijenjeno tek nekim budućim generacijama? Hoće li se na cilj stići bez ozbiljnijih trauma ili tek nakon velikih potresa, sada je teško znati. Ako mene pitate, ja sam za to da ne čekamo ništa i nikoga, nego da volimo odmah ida se toga ne stidimo. Govorim to i iz vlastitog iskustva – eto, ja mržnju prepuštam drugima, ja volim, ne stidim se voljeti, i vjerujete, lijepo se osjećam!