U svojih pedeset i dobar kusur godina imala sam tri poučna proljeća.
Nekako s proljeća 1979. na teži način sam naučila da nikako nije dobro prasnuti u smijeh dok pred cijelim razredom pokušavaš odrecitovati: „Sva tri ste mi na sisi ćapćala…“ (za mlađe čitatelje: početni stih iz poeme „Stojanka majka Knežopoljka“ Skendera Kulenovića). Aprila 1992. godine naučila sam da se rat ne dešava samo drugima. Proljeća 2020. naučila sam o sebi kao nastavnici više nego za prethodnih 28 proljeća provedenih u učionici.
Listam, pardon – skrolam e-dnevnik odjeljenja šestog razreda: 11. 3. 2020. – Glagolski i imenski predikat (114. čas); 12. 3. 2020. – Narodna lirska pjesma „Djevojka i behar“ (115. čas; napomena: online nastava, platforma Classroom). Dugo gledam u oba zapisa, posebno u onu napomenu. Danas, 216 časova poslije te napomene, ja više nisam ista nastavnica.
Neka uvodna rečenica bi, očekivano, trebala početi riječima: nikad neću zaboraviti prvi dan online nastave. Ne mogu ih napisati jer sam taj prvi dan odmah zaboravila. Pomisao na njega je u nekoj bjeličastoj izmaglici. Četiri odjeljenja. S druge strane ekrana sretna 94 učenika (Jupi, ne idemo u školu!). S ove strane ekrana uplašena ja. S početka, iz dana u dan svi smo čekali pomoć. Nisam studirala informatiku, nikad čak nisam imala niti jedan čas informatike i nikad nisam imala edukaciju o radu na platformama za učenje. Zato sa učenicima uglavnom samo razgovaram, pišući po Streamu. Pitam ih kako provode dane, savjetujem kako da organizuju vrijeme, podstičem da uče kuhati, raditi sve ono što su odavno htjeli, a nisu stizali, šaljem linkove koji ih vode do poučnih tekstova o virusu. Svako jutro pozdravim ih nekom pažljivo odabranom pjesmom. Vedrom i razigranom.
Sad će Ministarstvo, sad će Prosvjetno-pedagoški zavod, sigurno će… Dok čekam, pitanja se množe. Kako da savladam ovu platformu? Kako da objavim neki materijal? Kako da učitam video? Gdje učenici šalju zadaće? Kako će učenik znati da sam je pročitala? Kako ću đake za pola sata, koliko nam traju časovi, dovesti do svih divnih misli i poruka koje im šalje „Dječak Aron“? Gdje da napišem komentar? Kako, pobogu, da realizujem nastavnu jedinicu o uzročnim rečenicama? A gdje pišem riječi ohrabrenja, sad kad vidimo da dani prolaze i da je vrag odnio šalu?
Pomoći, naravno, niotkud. Tek nekoliko „čestitam“ i „neometano se odvija“. Pitam se kako iko zna da se neometano odvija. Roditelji, ministar, javnost… svi samo znaju da se odvija. Da me je iko, a nije, pitao, rekla bih mu da se, u stvari, odvija ometano i da stvari nisu uopšte odvijene nego zavijene. Ipak, optimistično, čekam jasne i konkretne upute Tima i Grupe koje je, kako vidim na službenoj stranici, oformilo Ministarstvo. Oboje u svom podugačkom nazivu imaju riječi „podrška“ i „nadzor“. Naravno, ne očekujete valjda da vam pomognemo, a da vas, zauzvrat, ne nadziremo?! Ne, ne, ne očekujem, samo nadzirite, ali – pomozite! Kako ću osmisliti neki test? Red bi bio uraditi provjeru znanja na kraju nastavne godine? Kultura usmenog izražavanja… to sad sigurno ne može nikako… Šta bi mi sad rekao moj dragi profesor Zdenko Lešić? A Rizvić? Koliko je vijekova prošlo od tad? Kako da pomognem učeniku da dobije kakav-takav tablet ili kompjuter? Žali mi se, ne može da prati nastavu. Kako da umolim moj laptop da bude dobar? Razmišljam kako imam pravo da uopšte nemam ni laptop ni internetski priključak. Imam pravo, ne volim, ne treba mi, tačka. Je li iko 12. 3. 2020. godine pitao imaju li nastavnici kompjutere, laptope, konekcije? Niko! Jesmo li se svi „pojavili“ na našim odabranim školskim platformama već prvog dana? Jesmo. Svi. Bez aplauza sa balkona.
Ni Tim, ni Grupa ne pomažu, sem što objavljuju Listu internetskih stranica na kojima se „mogu naći ideje za pripremu digitalnog sadržaja za realizaciju online nastave“. Hvala, toliko znam i sama, a ideja mi nikad nije nedostajalo. Zavrćem rukave, prisjećajući se one narodne o sebi i svom kljusetu. Sama ću ja to. Učit ću, pitat ću druge, tragat ću za idejama. Negdje nakon prve sedmice rada počinjem shvatati i osjećati da je moja Classroom učionica moje carstvo. Ako je već ministar „servisnim informacijama“, kako ih je nazvao, naložio da se reduciraju preobimni nastavni sadržaji (drago mi je pročitati da ih i on smatra takvim), ja ću nastavne sadržaje dograditi. Prvi put u radnom vijeku imam i odobrenje za to. Ipak, još uvijek nemam odgovor na sijaset pitanja. Zato bjesomučno trčim od jednog do drugog webinara, besjede, edukacije. Zavidim mlađim kolegicama jer tako nehajno spominju Zoom, Padlet, Google Earth, 365. Na sve strane me sačekuju eKnjige koje kreiraju, a na YouTubeu niču kanali kao gljive poslije kiše. Želim uhvatiti korak, želim biti dobra, korisna, motivirajuća svojim učenicima, želim savladati i ovaj izazov.
Kako sam to uradila?
Nakon desetak odslušanih webinara i još toliko besjeda (sa sveskom i olovkom u ruci), shvatam da sve te mudre glave divno besjede, uglavnom dobro promišljaju i, neosporno, mnogo znaju. Ipak, ono o čemu nemaju pojma i ono što sigurno ne znaju je da mi kažu i pokažu kako održati čas u online učionici. Ne znaju to iz prostog razloga: nikad nisu održali ni jedan. Zato prestajem da ih slušam. Jednom ću ih, rado, naučiti.
Održati čas u virtuelnom okruženju mnogo je više od „neometanog“ ulaska u Classroom i snalaženja u njemu i sa njim (odgledala sam nekoliko video zapisa, malo gnjavila rođenu djecu i vrlo brzo savladala tehničke začkoljice ove platforme). Održati čas na način da i vama i djeci bude zanimljivo, lijepo; da se iznenadite kad shvatite da je već prošlo pola sata i da oni sad odlaze na sljedeći čas; da svoj bližoj i daljoj rodbini ushićeno šaljete fotografije učeničkih stripova o sevdalinkama, grbova njihovih porodica zalijepljenih na vrata, mudrih misli napisanih o odgledanoj predstavi ili filmu, starih majica oslikanih kao naslovnica omiljene knjige, rođendana koje slavimo tu, na platformi, šaljući slavljeniku ili slavljenici linkove pjesama i učitavajući čestitke koje snimamo, e – to je čas!
Nakon što sam u stranu sklonila sve sadržaje bez kojih moji učenici sigurno neće biti uskraćeni za ne znam ti kakvu mudrost, sposobnost i vještinu, u mojim učionicama su se, nakon jutarnjih pjesama, linkova što vode ka gimnastičkim vježbama ili plesnim koracima, pojavili časovi i sadržaji iz medijske kulture, istraživački zadaci, pisma upućena drugarima na drugom kraju grada, lektire koje nisu na spisku lektira, fotografije kuhinjskih krpa ukrašenih glagoljicom i bosančicom, filmovi uz koje sam i ja plakala. Početkom aprila, uz Dan Sarajeva, a nakon više književnih tekstova u kojima se spominju ptice, režemo i lijepimo ptice po prozorima. Gledam u fotografije koje mi šalju i osmjehujem se ekranu prvi put. Skoro stotinu bijelih golubica pozdravlja naš grad. Na svakoj po jedan stih, a iza svake dragi lik nekog od mojih učenika.
U sedmicama koje su slijedile sve češće sam se osmjehivala ekranu, a mojim domom je skoro svakodnevno odzvanjalo: „Vidite! Kako su samo uradili ovaj zadatak!“ Uživala sam. Pomijerala sam granice razgovorima, zadacima, iskušenjima. Da vidim koliko mogu. A moji učenici su htjeli, mogli, željeli, radili, umjeli, rješavali, odpetljavali, zapetljavali, sazrijevali, odrastali, jačali. I ja s njima. Uskoro, nekoliko obrazovnih portala krase njihovi radovi. Sa kolegicom izrađujem i svim učenicima iz zemlje i regiona poklanjam Prvu online ekskurziju, koju je proputovalo preko 7.500 učenika. Hrabro objavljujem i online pripreme, nudeći ih kao pomoć u radu i rado koristeći one koje moje kolegice i kolege objavljuju. Stvorili smo jaku, neraskidivu mrežu shvativši da kroz cijeli proces uglavnom prolazimo sami. I dalje bez aplauza sa balkona. Da nije online nastave zar bi ikad neko iz Brčkog realizirao čas po mojim pripremama i zar bih ja ikad pisala poruku zahvalnosti kolegici iz mostarske škole zbog divno urađene prezentaciju o padežima?
Možda je u Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju davno trebalo ugraditi i jednu sedmicu online nastave (po uzoru na zakonsko rješenje namijenjeno srednjim školama)? Zagađenje zraka i velike hladnoće ne bi obustavljali nastavu i ne bismo je nadoknađivali subotom, mrzovoljni i mi i učenici, na skraćenim časovima. Možda sam odavno, kao nastavnica koja odgaja i obrazuje građane 21. vijeka, morala imati edukacije koje sežu dalje od „interliterarnog i interkulturalnog konteksta književnosti“ i „jezičkog naslijeđa u funkciji razvijanja pozitivne svijesti o jeziku“. Možda je Prosvjetno-pedagoški zavod, po nalogu ministra, mogao (morao?) reducirati nastavne sadržaje, pa da u određenom razredu tokom online nastave svi realizujemo iste?
Kakogod, 10. 06. 2020. godine napokon sam diplomirala. Potpuno neometano.
Uz duzno postovanje nastavnicima, dva put se spominje pljeskanje s balkona…
Pa jesu li radili pro bono ili su dobili pune plaće?
Jel itko pljeskao roditeljima koji isto imaju više ili manje znanja i koji moraju na svoj posao,pa onda i pomagat djeci oko gradiva koje il su zaboravili il nisu ni znali.
I koji rade punih 8 sati u trgovinama ,proizvodnjama subote i nedelje,i imaju mjesec dana godišnjeg odmora u godini.
Nakon napornog dana zapljeskali al evo stignu u 9 mjesecu.Klap klap
Svaka čast! Tako razmišlja i radi onaj tko voli svoj poziv i kome je stalo da to napravi najbolje što može. U ovom slučaju u pitanju su djeca, odgoj, obrazovanje, nešto što je od esencijalne važnosti za društvo i njegovu budućnost. Na žalost, u današnjem potrošačkom i konzumerskom svijetu, sve ono na što se ne može staviti naljepnica sa odgovarajućom cijenom se i ne cijeni. Vi spadate u vrstu koja izumire, a opet s druge strane je nada da će nešto od Vašeg entuzijazma i pravih vrijednosti, Vaši učenici ponijeti i promovirati u svom životu i svojim sredinama tamo gdje budu živjeli. Usput, spadam u generaciju malo stariju od Vas (60 mi je tek) i razumijem kako je hvatati korak sa suvremenim informatičkim društvom u kojem živimo, bez formalne informatičke naobrazbe. U svakom slučaju, veliko podrška za to što radite i kako radite i hvala Vam na ovom nadahnjujućem i… Čitaj više »
Čovjeku je jezik najveći neprijatelj. Znam, ali ću narednih par rečenica napisati u prvom licu zarad boljeg štimunga. ” Radim kao nastavnik u jednoj osnovnoj školi 36 godina i za to vrijeme se nagledao svega. Poslednje od tog “nagledavanja” je i završetak ove školske godine koja je po mnogo čemu “najregularnija” od kada su stari grci uveli pojam PaidaGogos. Prepisivali jedni od drugih, radili im zadaće iz drugih krajeva svijeta, tetke, ujne, strine, amidže, daidže . Radili zadake oko kojih bi se namučili i petičari, učenici čiji je maksimum tablica množenja. Završila se pretstava i raspust uveliko prolazi … a ja dobijem viber poruku od jednog sapatnika iz ove struke: http://skolegijum.ba/static/files/article/5f09657e27945_article.jpg Ajd’ ko velim stara fora već nebrojeno puta opisana zašto je pomenuta jednačina “tačna” pa krenuh dalje,… ali krajičkom oka vidjeh i link ispod slidže http://skolegijum.ba/tekst/index/2347/uramljeni-junosa Nije mi dao djavo mira pa otvorih stranicu i počeh čitati… i sve… Čitaj više »
Jako dobar tekst. Vidi se da je pisano od srca. Radio/radim kao nastavnik/profesor. Radio sam i u drzavnim i privatnim skolama u BiH, i tacno znam kako se i sta radi, kako se radilo i kako ce da se radi. Datum 11.3.2020. – skole dobijaju obavjestenje da se obustavlja redovna nastava i prelazi na online nastavu. Svi cekamo nesto, bilo sta iz ministarstva, ali jedino sto smo dobili je da “skole organizuju online nastavu u skladu sa mogucnostima”. Datum 13.3. – skola u kojoj ja radim organizuje samoinicijativno obuku za rad na Zoomu. Sreca moja pa sam mladji i nije mi bio problem razumjeti ni Zoom, ni 365, ni Classroom, niti se snaci tokom virtuelnih casova. Nije mi bio problem ni dobar laptop, ni dobar mobitel, ni dobar headset, niti dobro baratanje svim time. Tokom te obuke, koja je trajala sat vremena, pored mene sjedi kolegica koja ima nekih 45… Čitaj više »
Mogli bi se eseji i tekstovi posvetiti svim zanimanjima koji su preko noći promijenili način poslovanja a puno i onih koji su ga izgubili u toj nesretnoj pandemiji.
I mislim da bi mnogi koji su misli odbit jer nisu placeni i obučeni bolje napravili da su odbili jer zadatke iz uđbenika mogu napisat i roditelji koji su ionako sjedili s djecom bez ikakve nadoknade i bez sigurnosti vlastitog posla.
Znači nekoga posebno isticati je obična samopromocija i po meni potpuno nepotrebno.
“Glagolski i imenski predikat”
sto je to i cemu to?
hrvatski jezik se u hrvatskim školama uči kao da je strani: učite glagolska vremena i padežne prijedloge, deklinacije pridjeva i aspekte glagola, jotaciju i nepostojano ‘a’ – iako baš iz tog gradiva nikada nijedan izvorni govornik hrvatskog jezika nije pogriješio. Nitko nikada nije, nakon vrtića, rekao da mora ‘operati ruke’ ili da je ‘pao sa stolaca’
Zajedno za COVID-om, sa njime u paket dobijate i online nastava i digitalizacija, online rad… 😉 Kolko je dobar taj Bil Gej i ostali Neokoni, odma posle lošeg virusa su celom svetu dali sasvim bezplatno platformu za online nastavu google teams i microsoft teams. To su toliko veliki ljudi, poštenjaćine, od sutra do veče rade za nas, da nam izmisle vakcinu za virus. Inače Windows se plaćao zadnjih 30 godina 100-200$, Microsoft Office 500-1000$, a danas nam daju džaba online platforme, a sutra moze i vakcine. Degradacija i segregacija znanja je proces dugi okolo 50 godina na zapad i 30 kod nas. Jedan od malo koji daju analitiku o tome je prof. Andrej Fursov. Cilj je mnogo prost, Konceptualna Vlast ima svo znanje i metode usvojenja, ostalo je 10 škola i fakulteta za gornji sloj gde stvarno nešto uče, a sve ostalo je da učiš, a da si opet glup,… Čitaj više »