Odgoda plaćanja

Kažu da je oduvijek ljudska želja za posjedovanjem neke stvari određivala njenu vrijednost. Ovisno o tomu koliko je jaka ta želja, to su i ljudi bili spremniji na kojekakve postupke kako bi se dokopali željenoga. Ali neke stvari nisu predmet želje, već potrebe. Bez kruha se ne može, a njega nema ako nema brašna. I kvasca.

U ona vremena, prije nekoliko desetljeća, novac na selu nije bio nužno potreban za preživljavanje, a opet, morao si imati ga za sve ono što sam ne možeš proizvesti. Nešto si čak morao i plaćati, ako ništa drugo, onda barem struju, odjeću, obuću. Nisu svi radili za plaću pa da bi se svakog mjeseca susretali s platnom listom i onom kovertom u kojoj bi bila plaća. Seljak bi do novca dolazio par puta na godinu, a valjalo je preživjeti sve one mjesece bez novca. Kako?

Posuditi novac od onih koji ga imaju? Ili – otići u dućan i reći trgovcu da zapiše dug u bilježnicu pa ćeš mu platiti slijedećeg mjeseca ili kad budeš davao na otkup višnje, grožđe, kadulju.

Trgovac bi te pogledao, procijenio, uzeo škartoc i naglas zbrajao – dva i dva su čet’ri, sedam i osam su petna’jst, pišen pet pantin jedan, čet’ri i pet su devet više jedan su deset, pantin jedan. Ne bi on pamtio, nego pisao sa strane to što kao pamti. Onda bi iz ladice izvukao bilježnicu s ogromnim ušima od listanja i taj zbroj upisao u bilježnicu.

Dućan je ‘držao’ Dušan, prije njega njegov otac Anselmo koji je skladao kraće i duže pjesmice o lokalnim događajima, recitirao bi ih, a ljudi pamtili pa prepričavali. Nepoštenja baš i nije bilo. Čovjeku je dovoljno bilo to što uzima na dug, nije želio još i sramotu da trgovac pusti priču o tomu kako mu je dužan, a da dug ne plaća. Dug je u to doba bio častan kod ljudi koji su držali do časti.

Nije bilo straha od doušnika, onih koji bi te olajavali zbog duga. Znalo se tko su doušnici i kod koga svakog dana navraća policijski fićo i u njemu Mate i Milan (jedan da tuče, zatreba li, pravoslavce, drugi katolike).

Očito – trgovci su tad bili cijenjena ‘roba’. Ako si bio od trgovčeva povjerenja, onda si u doba nestašica mogao računati da će te dopasti što od poslane robe, kave, deterdženta (u stvari Radiona). Ne bi li tvoja roba pri otkupu bila dostatna za nagomilani dug, e onda si mogao odraditi dug, onako fizički. Bilo je u trgovca vinograda i kukuruza za okopavanje.

Jest, bilo je nestašica, ali je bilo i čudnih pošiljki. Jedne godine, nekako u ljeto je u dućan došlo valjda više od tisuću kilograma sušenog bakalara po bagatelnoj cijeni. Uzmeš cijelu vreću, a u njoj jedva 10 kg. Dotad se bakalar kupovao o Velikom petku i o Badnjem danu. Tog ljeta smo svi jeli bakalar i svaka domaćica je naučila spremati bakalar. Jest da je tu na početku bilo muke, trebalo ga je potopiti u vodu, onda uzeti sjekiru i tući po njemu kao da su šniceli. Bakalar bi se lomio kao iverje,a bio je i takvog okusa, ako se ne bi skuhao kako treba.

Takvih povremenih događaja znalo je biti još. Primjerice, onomad kad se ispod sela, na onom zavoju koji leži skroz ukrivo, prevrnuo Dajc njuškar (licencni magirusov motor sa zračnim hlađenjem, 110 KS), to jest TAM, a u njemu 5-6 tona jabuka, sorte delišez. Sad, je li vozač zaspao, je li stisnuo kočnicu kad ne treba, jesu li mu pakne bile umorne, a doboši pregrijani, tko će znati, svakako je završio na boku, a gajbe s jabukama po djetelini. Naravno da je cijelo selo priskočilo u pomoć. Vozač se nije ni ogrebao, a valjalo je spasiti tolike jabuke, svatko po par gajbi i s njima kući, ostalo je nešto i za uviđaj kako bi se imalo što otpisati. Eto, do voća kojeg kod nas nije bilo se znalo doći i bez duga.

(kasnije mislim kako smo imali sreću da se nikad nije prevrnula cisterna s gorivom, bilo bi kao u onom kineskom selu prije par godina, došao bi s kantom i cigarom u ustima i stric Mićo, bacio cigaru, a mi u zrak, kao i onih 300 Kineza)

Onda su došla loša vremena. Inflacija. Kako ćeš uzeti robu u siječnju, a platiti u srpnju? Bila su to loša vremena za mnoge, ali pašnjak sa zelenom travom za trgovce. Jednostavna formula – robu koju si zadužio od firme po jednoj cijeni bi sklonio kao da je prodana, onda bi je nakon nekog vremena vratio u dućan i prodavao po novoj cijeni, firmi poslao novac kao dobiven sa starom cijenom. Razlika ogromna. U DM.

A ništa, umjesto za rogove, riječi ili što drugo, počelo se ljude vezivati uz DM i opet je dug nastavio živjeti.

Nije bilo fiskaliziranja računa, sve se vodilo ručno i išlo dovoljno sporo da okretni sve odrade na vrijeme.

Tko bi reći da će se taj idealni život ikad završiti…?

A završio je. Došla neka nova vremena. Kartice, krediti, minusi po računu, ovrhe, blokirani računi. Nestale trgovačke bilježnice, umjesto trgovaca došle blagajnice i skeneri bar kodova. Strah se nastanio u ljude na kasi koji blagajnicama daju kartice za plaćanje robe – što ako kartica bude odbijena?

Odgoda plaćanja na 3-6-24 rate. Na kredit od 5 – 8 – 10 godina. Fiskalizirani računi. Platiti odmah i sad. Od ‘Dug je častan’, preko noći smo došli do ‘Dug je zao drug’ i to taman kad su drugovi nestali (bit će da su prešli iz jedne partije u drugu). Umjesto drugova, dobili smo dugove. Onako gospodski.

Otišla idila u povijest. A u dugove svi.