Odnos prema automobilu

Mnogo je ljudi kojima njihov automobil ne predstavlja samo sredstvo za prijevoz. Oni ga doživljavaju kao simbol. Kao svoj uljepšani CV. Kao identifikacijski dokument na kom je fotografija temeljito fotošopirana.

Doživljavao sam ponekad da mi neko podrugljivo da do znanja kako imam jadan auto koji, “zaboga, ne pristaje takvom čovjeku!” Jedan me je poslovni čovjek čak “mudro pročitao” dok mi je, škiljeći govorio: “Mora da i ti spadaš u one što neuglednim autima prikrivaju svoj pravi status?” Eto, neki misle da je Škoda Fabia ispod moga nivoa, ili da sam ja iznad njenog, i da se sramotim kad sjednem za njen volan. Prije nekoliko godina me na gostovanju u nekoj osnovnoj školi jedan dječak pitao kakav auto vozim, i kad sam mu odgovorio, bio sam ismijan. Veli, njegov otac vozi Merdžana. Da napomenem samo da sam ovo doživio još dok je auto bio nov, a danas me, pretpostavljam, ti i takvi ljudi koje spominjem više čak ne žele ni udostojiti svojim opaskama o ovoj temi jer sam prešao sve granice. Čuj, vozi Škodu, i to staru! Da prostite – krntiju! Staru kantu! A eto, meni za moje potrebe sasvim dobro služi i ne vidim nikakav razlog da je mijenjam, čak i po cijenu da mi “ugled” ode do vraga.

Međutim, znam mnogo sasvim suprotnih primjera. Jedan poznanik mi je iskreno govorio kako je za njega najbitnije da svaki put, kad kupi auto, limeni ljubimac bude bar malo bolji od prethodnog, jer to dokazuje njegov napredak u životu. Znam neke koji iznajmljuju auto za odmor. Sramota ih je doći svojim, nije dovoljno reprezentativan. Ili idu na svadbu ne samo u iznajmljenom automobilu, nego i u iznajmljenom odijelu, a onda sve to objave na Facebooku kako bi pokazali svoju veličinu. Nekada je naprosto bolesna ta potreba da se pokaže većim, bogatijim, ljepšim nego što se to u stvarnosti.

Takvim ljudima auto daje sigurnost, jer bez njega se osjećaju bezvrijednima, nemaju nikakvu potvrdu o svojoj veličini. Zato najradije ne bi ni izlazili iz njega. Kad se parkiraju, rado bi se parkirali na sam ulaz u birtiju, u kuću, da im je auto uvijek pri ruci i da ga mogu u svakom trenu pokazati drugima, progovoriti o njemu, o njegovim začuđujućim sposobnostima. Kakvi lovci i ribolovci, njihove priče su davno nadmašili ovakvi ljubitelji automobila! Jedva nekako, na neku fintu, uspijete promijeniti temu i početi razgovor o nečemu drugome, kad ono – hop! – i samo vidite da opet pričate o autu.

Kada ovakvi tipovi sjednu u auto, oni su tu svoji na svome. Jedna cjelina. Bez auta se osjećaju kao invalidi. Takvi će ti prije oprostiti ako im srušiš kuću; oduzmeš posao, ili pregaziš oca, nego ako im ogrebeš auto. Ogrebotina je takva tragedija od koje se ne može oporaviti, prosto nenadoknadiv gubitak. Neki od ovih ljudi vole i zatamnjena stakla, ali većina ih voli da ih bolje vidite pa čak i noću drže upaljena svjetla u unutrašnjosti auta. Neka se zna ko se vozi. Spuste stakla i izbace ruke izvan, a najveći im je problem što ne mogu biti toliko široki i veliki da izbace i drugu, na drugu stranu, i da se nekako skroz i oni cijeli izbace vani, da ih svi vide i napokon shvate da taj zmaj od auta pripada tom, i samo tom zmaju od čovjeka. E, moj brale, ne vozi svaka šuša-buša takva kola!

Odoh sad malo do svog Škodilaka, da se provozam. Valjda me neće neko vidjeti…

Dodatak redakcije: “Dragi naš Ivo, evo jednog našeg zemljaka iz Posavine. Njegov automobil je sigurno bolji od tvog, međutim problem je “puna disketa”… (Video za 18+):