Okus ili ukus?

„Kad ti filozof odgovori na pitanje, više nemaš pojma ni šta si ga pitao“, pročitao sam nekada negdje, ne sjećam se više ni kada ni gdje.

Ali navedena misao mi je pala na um kad sam čitao stručno mišljenje o značenju riječi okus i ukus. Ovi pojmovi su mi do tada bili poprilično jasni, ali htio sam znati još više. (Ovo sa znanjem više mi opet odvuče pažnju na jedan vic u kom Mujo dolazi kod ortopeda da mu pregleda noge, pa kad se izuo, doktor začepi nos i reče: „Au, Mujo, što ti noge smrde!“ „Eto, doktore, to mi je isto rekao i kućni doktor, ali ja sam ipak želio čuti mišljenje pravog stručnjaka!“) Tako ja, tražeći još više znanja stručnjaka, proguglam i nađem stručno mišljenje o značenju riječi okus i ukus. Što sam više čitao, umjesto da se neke moje dileme razjasne, one su postajale još zamršenije, kao da mi je filozof iz podnaslova odgovarao na pitanje, da bi se tek kasnije kockice počele slagati.

Dakle, znam i dalje ono što sam znao, a to je da jabuka može imati kiseo ili sladak okus, a da to nekome može biti ukusno, a nekome neukusno. Okus je ono što osjetimo jezikom: kiselo, slatko, gorko, papreno, i on je isti za sve zdrave ljude. Recimo, med je svakom zdravom čovjeku sladak, a paprika ljuta. Ali neka se žena može ukusno našminkati, neko može ispričati neukusnu šalu, a može mu i med biti neukusan, iako ima sladak okus.

U stvari, zanimalo me zbog čega je toliko šarolikosti u korištenju ovih riječi, zašto ljudi griješe, ili,ipak, griješim ja? Prvo sam saznao da u mnogim jezicima, recimo u njemačkom, ne postoji ova razlika, nego i za okus i za ukus imaju samo jednu riječ. Što znači da je u tom slučaju naš jezik bogatiji, da omogućava preciznije izražavanje. O tome nikada nisam ni razmišljao i vidim da je ovo saznanje nešto novo za mene, ma koliko to, možda, nekome zvučalo smiješno. A onda vidim da je i u tom slučaju razlika u korištenju ovih riječi u srpskom i u hrvatskom jeziku, što također nisam znao. U srpskom se, ako sam dobro razumio, koristi samo varijanta ukus, dok se ovo okus i ukus odnosi samo na hrvatski jezik. Ili to ipak nije baš tako čvrsto pravilo, nisam imao vremena pretražiti dublje. Navode se primjeri iz djela istaknutih pisaca iz Srbije koji koriste riječ ukus i tamo gdje je jasno da se misli na ono što u hrvatskom jeziku zovu okus. Ali navode se i primjeri hrvatskih pisaca koji čine to isto. U školskim udžbenicima se navodi da je čista voda „bez ukusa i mirisa“, mada se misli na okus.

Razmišljam – je li moguće da je ovaj problemčić, koji je na prvi pogled tako jednostavan, napravio toliko šarolikosti u upotrebi? Zar je moguće da toliko obrazovanih, pismenih ljudi, nije načisto s time kako pravilno upotrijebiti te obične riječi? Nekada se pokaže da je ono što je na prvi pogled čini vrlo teškim, u stvari lagano, a ono što nam se čini prostim, vrlo složeno. Eto, u ovom slučaju sam i ja zaključio da i ne znam baš toliko koliko sam mislio da znam. Ko zna samo koliko još toga mislim da znam, a da je to prvaziđeno, zastarjelo, polovično naučeno, ili čak pogrešno shvaćeno?! Znanje koje imamo nije jednom i zauvijek stečeno, moramo ga stalno provjeravati i nadograđivati.