Opasno zanimanje – raznosač novina

Radio sam kao raznosač novina. Pojma nemate koliko je to uzbudljiv posao i šta se sve doživi svakog dana u ta dva sata vremena raznošenja. Čak mislim da je to toliko uzbudljiv posao, da ga ne bi ni smjeli raditi ljudi koji nisu hrabri, koji nisu spremni na mnoge opasne doživljaje, a onima sa slabim srcem ne bih preporučio da se bave ovim poslom.

Ne vjerujete? Dobro, onda ću vam ispričati samo jedan svoj doživljaj, pa vi sami prosudite.

Kao i svakog dana, i u to rano predbožićno jutro sam raznosio novine. Još nije bilo svanulo, mrak je, ali ovakav junak se ne boji mraka, vuka ni hajduka! Neustrašivo vozim, i na putu prema ulici u kojoj raznosim novine prolazim pokraj mjesta na kom su prije nekoliko dana neki mangupi iz čista mira prepriječili put kolima nekom mladiću i prebili ga na mrtvo ime. Razmišljam kako ne treba stajati nikome nepoznatom noću i kad si sam, pa makar te ne znam kako zaustavljali.

Stižem na odredište i počinjem dostavljati novine. U jednom trenutku vidim da su neka kola iza mene i da su stala dok sam ja ubacivao novine u sandučić. Kad sam krenuo, oni su pošli za mnom. Mene je put vodio dalje u jednu slijepu ulicu. Skrenuo sam, ali i to vozilo je išlo za mnom. Kada sam stao da ubacim sljedeće novine, ovo vozilo je ponovo stalo iza mene, mada je imalo dovoljno prostora da me zaobiđe i prođe dalje. Ovo mi je već bilo sumnjivo. Šta li hoće? Pogledao sam u ogledalo i vidio dvije siluete u autu iza mene. Stao sam ponovo kod sljedećeg sandučića i ponovo pogledao u retrovizor. Uspio sam vidjeti i registarsku oznaku, i to da je auto bijele boje, Opel. Oni su opet stali iza mene. Već sam se prepao. A ulica slijepa, u kojoj su kuće poprilično udaljene od puta. Nema druge, to su oni banditi što biju, zaključio sam. Munjevito sam razmišljao kako se izvući, ali izlaz nikako nisam vidio. Ostale su mi još jedne novine za tu ulicu i tračak nade: tu se može skrenuti i ući u dvorište, pa ću tako i uraditi, a u dvorištu je ipak lakše, buka će probuditi ukućane…

Ali ostadoh i bez zadnje slamke spasa: kapija je bila zatvorena i mogao sam se samo vratiti. Oni su ponovo stali iza mene. Razmišljao sam u trenu da se okrenem, pa ako me budu zaustavljali, da samo protutnjim kraj njih ako bude dovoljno prostora. Čak ako se mognem provući i da izgrebem i svoja i njihova kola, proći ću, jer sad je važno glavu spasiti, nisu važna kola. Ali, hoćeš! Oni stali baš na sred puta, vidim to lijepo u retrovizoru i to tik iza mene.  I, gle, izlaze obojica iz auta i kreću prema meni. U trenutku pomišljam da pritisnem dugme za zaključavanje svih vrata, ali šta bi mi to pomoglo?! Oni bi imali razloga da tada polupaju i stakla i isprebijaju me još više. Pogledam još jednom  u ogledalo, a ovaj što ide s moje strane drži nešto u ruci, neki  štap, letvu, batinu, šta li… Svejedno mi je šta je, samo vidim da sam gotov. Sasvim su kod vrata, u strahu ponovo pogledah u ogledalu baš kad vidjeh kako se ruka s tom strašnom batinom podiže prema meni. Refleksno zaklonih rukama glavu i zatvorih oči, ali mi baš u tom trenutku tako sijevnu pred očima da više nisam bio svjestan ničega. Je li to od udarca? Jesam li svjestan, ili sam možda već na onom svijetu? Ne znam koliko je to dugo trajalo, koliko sam ostao u tom položaju i šta je sve prošlo kroz moje misli, kad mi se učini da čujem kucanje u prozorsko staklo. Zastanem još malo da se saberem, kad ono opet. Nije mi jasno jesam li stvarno živ, ali sakupim hrabrosti i otvorim jedno oko. Shvatih da sam još uvijek u kolima i da, čini se još nisam dobio batine. Pogledam lijevo, a neka svjetlost mi uprla pravo u oči i opet me zaslijepi. Kad opet pokrih lice, svjetlo se usmjeri malo niže i opet neko pokuca. Ponovo pogledam i vidim neku tamnu ljudsku siluetu s baterijom u ruci. Aha, dakle to nije bila batina nego dugačka baterijska lampa. Odškrinem malo staklo, nisam imao izbora, a ovaj čovjek me upita:

Šta vi radite ovdje?

Mislim na brzinu: kakvo mu je to pitanje, već je vidio šta radim, i šta ga se to tiče? Ali brzo zaključujem da nisam u poziciji u kojoj mogu išta pitati, nego preplašeno odgovaram da raznosim novine.

Novine, velite?

Jeste, mogli ste već vidjeti, a evo vidite i koliko novina još imam. Tu mi je i spisak sa svim adresama na koje nosim novine – već se i meni poče malo razvezivati jezik.

Aha!

A ko ste vi, što me to pitate? – već se ohrabrih.

Mi smo policija. Samo smo u civilu i imamo auto s civilnim oznakama.

Htjedoh im sasuti sve u lice, izvikati se na sav glas. Onda mi dođe da ih izgrlim i izljubim što sam tako dobro prošao, ali zaključih da je najpametnije da ne pokazujem nikakve emocije. A ko zna, možda i nisu policajci? Uglavnom, pustiše me, a ja sretan što sam preživio, nastavih posao pjevušeći.

Sljedeće godine pred Božić mi se slično dogodilo. Prvo sam se prepao, noge su mi se odsjekle, a onda sam se sjetio da bi to mogli biti ponovo oni, i sve sam preživio sa znatno manjim traumama. A ove godine nema iznenađenja! Već mjesec dana unaprijed ja ih očekujem. Možda se čak i prepoznamo i pozdravimo kao stari znanci. Neću ni trepnuti na njihovu pojavu. (Uh, samo da se ne pojave pravi batinaši?!) Dakle, mene neće prepasti. Ali se pitam kako će biti nekom novom raznosaču novina? Šta ako imadne slabo srce? Zato poručujem svima koji nemaju potrebne kvalitete navedene na početku ovog teksta, da se ne prihvaćaju ovog opasnog posla, jer policija je – policija! Svuda na svijetu je ista.