Oprosti mi, Miška!

Ne vjerujem da na ovom svijetu postoji neko ljudsko biće koje se ne kaje zbog neke svoje greške u životu – velike ili male; namjerno ili nehotično počinjene, bez obzira je li ju počinio prema sebi ili prema drugima.

Neke greške se pamte neko vrijeme, a onda zaborave, ali neke vas prate cijeli život i ponekad vašem daljem životu čak daju novi smisao, odrede mu novi pravac. Evo, preispitujući svoju savjest, primijetio sam da se često sjećam jedne svoje greške iz mladalačkih dana koju baš nikako ne zaboravljam. Naprotiv, ona kao da sve više jača i tjera me da o njoj razmišljam, pa čak i da ovo napišem.

A o čemu je riječ? Jednog dana, dok sam bio učenik trećeg razreda gimnazije, u razred je ušla naša razrednica s nama nepoznatom djevojkom koju nam je i predstavila: „Ovo je Miomira Paunović, vaša nova kolegica. Od sada će i ona biti u našem razredu“. Niko nam ranije nije nagovještavao njen dolazak, tako da smo se iznenadili. Ali, dobro, nije to bilo ništa neugodno, čak bi se moglo reći da nam je bilo drago upoznati neko novo lice, bez obzira na to što je kod nekih bilo malo i neke pritajene ljutnje što nam dolazi i remeti naše već ustaljene lijepe odnose. Za Miomiru se odmah našla jedna prazna stolica u razredu, a onda nam je ona ukratko rekla nešto o sebi. Uglavnom, zbog seobe roditelja i ona se našla u Orašju, pa je tako promijenila školu. Čini se da su se roditelji zbog posla često selili i da je Miomira već više puta mijenjala škole. Na kraju je ponovila kako se zove, ali je i naglasila da je prijatelji zovu Miška. Prvo što je meni palo na pamet bilo je to da miška na ruskom jeziku znači medvjed i kako mi je u tom trenutku „jezik bio brži od pameti“, poluglasno sam rekao: „Dakle, medvjed!“ Ne znam je li Miška ovo čula, ali učenici koji su bili bliže meni jesu, i na to su se nasmijali, a vjerujem da je taj smijeh i ona čula i da joj nije zvučao nikako kao dobrodošlica.

Čim sam izrekao ove riječi, već sam se „ugrizao za jezik“. Tada sam u potpunosti razumio zašto je Muhamed rekao da je najukusnije jelo zla riječ koju progutaš umjesto da je izgovoriš. U trenutku sam pomislio: šta ako je čula šta sam rekao, pa sad misli da sam htio reći kako svojim izgledom ili ponašanjem podsjeća na medvjeda? Da joj se rugam zbog nečega za što ona, čak i da je istina, ne može biti ni kriva ni zaslužna? Mada drugi nisu ništa primijetili, svako je gledao svoja posla, ja sam pred samim sobom „u zemlju propadao“ od stida. Zar je moguće da sam takav magarac?! Toliko sam se ljutio na one koji bi se nekome narugali zbog njegovog izgleda, nekog fizičkog nedostatka, ili se tek narugali iz bilo kog razloga, a sad ja to isto činim?! I sad će svi oni koji su čuli šta sam rekao, o meni misliti da sam baš onakav kakav nisam, baš onakav kakav nikada ne bih ni želio biti. U trenutku sam zaključio da je najbolje da ustanem i ispričam se novoj kolegici pred cijelim razredom, pošto sam je pred svima i uvrijedio, i taman kad sam odlučio ustati i učiniti to što sam zamislio, pomislih da bi to mogla biti nova greška? Možda ona nije ni čula moju opasku, a kada bih se ispričao, saznala bi ono što bi joj možda pokvarilo prvi dan u našoj školi? I tako sam zastao. U razmišljanju vrijeme je prolazilo brzo, uskoro se čulo zvono i sve sam odložio za kasnije, dok još razmislim, dok eventualno čujem i neke reakcije.

Ali vrijeme je prolazilo, a ja nikako nisam nalazio snage ni prilike da stanem pred Mišku i kažem joj ono što trebam. Čak sam je, primijetio sam, pokušavao izbjegavati, a vjerujem da se ni ona zbog toga nije pokušavala približiti meni, i naši odnosi su ostali samo obični. Bili smo tek dvoje poznanika iz škole. Nikada nismo negdje sjeli i porazgovarali, kako sam to činio s ostalim kolegama iz razreda. Čekao sam neku zgodnu priliku koja se nikako nije pojavljivala, i tako je došao i kraj školske godine. Naravno, ostavio sam sve za početak iduće školske godine, ali iduće godine Miške nije bilo. Odselila je u neko novo mjesto, u novu školu. Nikada je više nisam ni vidio ni čuo. Ne znam ni gdje je, ni kako je, ali je se često sjetim, čak mnogo češće nego nekih kolega s kojima sam mnogo više vremena proveo zajedno. I uvijek kad pomislim na nju, sjetim se svog brzopletog jezika i greške koju sam prema njoj počinio, uvijek se osjećam krivim i imam želju nekako popraviti grešku.

Poslije te moje gimnazijske nesmotrenosti, i zahvaljujući upravo njoj, mislim da sam postao mnogo oprezniji kada trebam nešto reći, da mnogo više pazim da nekoga nekom neodmjerenom riječju ne povrijedim, a pokušavam i na druge prenijeti takvo shvaćanje. Osim izvinjenja, Miški dugujem i zahvalnost što je donekle korigirala moje ponašanje na bolje, i mislim da joj i to trebam reći, ali sada ona nije u mojoj blizini kao nekada dok smo bili u školi. Upisivao sam njeno ime u tražilice na internetu, ali bez rezultata. Sad vjerovatno nosi drugo prezime. Ne znam gdje je, ali znam da bih želio da bar nekada sazna da ono što sam nekada rekao nije bila nikakva loša aluzija, namjera da je povrijedim; da je to bila tek mladalačka govorna brzopletost. Prvi korak u našim odnosima, ali napravljen u pogrešnom smjeru. Uistinu, njoj sam samo dobro želio i mislio, ali to nisam pokazao na odgovarajući način. I zato joj bar sada, bar na ovaj način poručujem: „Oprosti mi, Miška!“