Osumnjičene žrtve?

„Inače, vijetnamska pokrajina Ha Tinh žarište je za trgovinu ljudima, a Vijetnam je zemlja s trećim najvećim brojem osumnjičenih žrtava suvremenog ropstva u Velikoj Britaniji u 2018. godini.“

Podnaslov sam samo prepisao iz jednog teksta objavljenom na portalu s našeg govornog područja, za koji pretpostavljam da je opet samo doslovno preveden s nekog stranog, engleskog.

Riječ je o nemilom događaju u kom je stradalo 39 ljudi, uglavnom kineskih državljana, koji su se zamrzli u hladnjači nastojeći, po svoj prilici, ilegalno ući u Veliku Britaniju. Informacije o ovom slučaju se doziraju na kapaljku, mic po mic, kao da se pokušava naći način da se sve iskoristi u još neke svrhe, da se tome doda nešto što bi moglo biti od „koristi“ za neke moćne sile. Ili se pokušava prikriti pravi krivac, a optužiti nekog pravog ili manje krivog, ili se tek pokušava što više odgoditi priznati neugodnu istinu. Tako se i nakon toliko dana ne zna ni kuda je sve kamion prošao, ni ko su stvarno smrznuti putnici niti ko je organizirao transport, mada je sve tu – i vozač koji je sam sve prijavio i predao se, i mrtva tijela, i telefoni i dokumentacija smrznutih putnika… Do sada bi i mnogo slabije opremljene službe dale odgovore na osnovna pitanja u vezi s tim slučajem.

Ali, na stranu sve to. Meni su za oko zapele „osumnjičene žrtve“. Čim za nekoga kažeš da je osumnjičen, znači da misliš da je uradio nešto loše, da je za nešto kriv. Eto, u Engleskoj je moguće, ako je moja pretpostavka ispravna da je gornja rečenica prevedena iz nekog njihovog izvora, da si kriv i ako si žrtva. I baš zato što si žrtva. E, sad ne znam vrijedi li to i za Engleze ili samo za strance? Ili možda samo za neke strance? Čini li mi se to, ili njihovom uhu mnogo ugodnije zvuči da je kriv onaj ko dolazi, namamljen obećanjima o boljem životu, nego onaj ko ga pretvori u roba, jer, zaboga, ko je kriv tome glupanu što je nasjeo na lijepe priče?! Zar nije normalno da se iz takvoga iscijedi koliko se iscijediti može?!

Ako neko ovako razmišlja, je li to slučajno? Ili je to proizvod dugogodišnjeg ispiranja mozgova, koje se prenosi s generacije na generaciju, o izuzetnosti, o većim sposobnostima nas u odnosu na druge, o prirodnosti toga da mi budemo glavni, da se nas pita? O tome da je normalno da nas dobre služe tamo neki loši? Ako je tako, trebat će mnogo vremena da se ta svijest promijeni, a jednom će to vrijeme ipak doći, jer očito je da je ono sve bliže. Pad će biti težak i bolan, ali i neizbježan.