Opet je vjetar vršljao, opet je bio grub i bezosjećajan. Tragove svog zločinačkog karaktera je ostavio po drveću u vidu polomljenih grana.
Na putu kojim svakog radnog dana idem na posao i jutros mi se ispriječila jedna otkinuta grana. Uz nju se još nekako držalo i gnjezdašce neke manje ptice. Morao sam zastati i skloniti je s puta. Pogledao sam gore, na drvo, da vidim odakle je otpala. Zjapila je tako uočljiva praznina koju je tek doticao patrljak čiji je nastavak ležao na zemlji ispred mene. Drvo je izgledalo tako tužno! U zraku je treperila bol koji trpi. Imao sam osjećaj da me gleda, da se pita kako ću postupiti s njegovom granom, njegovom otrgnutom rukom kojom je do maloprije veselo mahalo suncu, grlilo gnijezdo ptice i šuškajući svojim lišćem uspavljivalo njenu djecu. Zato sam polako podigao granu i prenio je preko kanala, da nikome ne smeta, i tamo je lagano spustio na zemlju. Da ne povrijedim drvo u njegovoj tuzi. Da sačuvam i gnijezdo one ptice na svom mjestu. Ko zna, možda će baš od ovih istih slamčica, travki, htjeti ponovo stvoriti novo gnijezdo? Možda je za srušeno gnijezdo vežu takve uspomene da će ih uvijek željeti imati u svojoj blizini?
Produžio sam na posao, a u misli mi se vratilo po ko zna koji puta sjećanje na jedan događaj o otrgnutoj grani. Jedan lovac je u mom dvorištu isprobavao svoju novu lovačku pušku i na jabuci nanišanio najljepšu granu vodilicu. Nisam ni pomislio da će stvarno opaliti, ali on je baš to učinio i slomio granu, na što je bio vrlo ponosan. Bio sam šokiran. Tu jabuku sam kao dijete sadio sa svojim pokojnim ocem koji mi je tada objašnjavao o čemu sve treba voditi računa prilikom sadnje i bio sam i emotivno vezan za ovu voćku. Ali bez obzira na to, kako je moguće da neko, iz čista mira, nanosi nekome bol, pa makar to i drvo bilo?
Ipak, ima i takvih ljudi. Ali molim sve vas koji ovo čitate da im se ne pridružujete. Volite se, ali svoju ljubav ne urezujte u drveće.
VOLE SE
Njih dvoje se
toliko vole,
što zna svako
iz naše škole.
Jučer na kori
jedne topole
urezaše da se
M i B vole.
Dobro je kad se
neko voli,
ali ne treba topolu
to da boli!
Sunce hrani Zemlju. I sve na njoj. Gurđijev bi dodao i – Zemlja hrani Mjesec, ali ako previdimo i to, biologija je jasna. Biljke preko klorofila pretvaraju sunčevu svjetlost u svoju hranu, izgrađuju stabljiku i plod. Životnije jedu biljke, ljudi biljke i životinje. Drvo je prvo. Ima drva u Bosni. Ali sve manje (u Nizozemskoj ima jedva nekih sitnih šumica, tamo je borba protiv drveća završena), Šume su za sječu. Porast CO2 u atmosferi svoj uzrok tek možda ima u korištenju (upitno) fosilnih goriva. Prvotni razlog je sječa šuma. Nema više što uzimati CO2 iz atmosfere i razlagati ugljik i kisik. Ugljik u stabljiku i zemlju, a kisik u atmosferu. U Rusiji se nalazi 15% svih šuma na svijetu. U Francuskoj je nekad bilo 6000 pilana, ali ih je sad puno manje. Nemaju što prerađivati, sve što se posiječe kupuju Kinezi, na brod i u Kinu.Plaćaju više i kupuju sve.… Čitaj više »
Ivica-Fica! Tako si to lijepo opisao i dočarao, da bi se čovjek rasplakao. Kao da se radi o nježnoj bebinoj rukici. Baš me zanima: dali si ti nekada, napisao, ili pokušao, urezati u koru drveta neka slova? Ja samo znam, da nam drva služe za ogrev, i za sve drugo što je od njega napravljeno. Volim prirodu, obožavam je. Ali uvijek je čovjek bio na prvom mjestu. Udrite sada po minusima!! Pozdrav!!!!!
Nego danas sam se kasno uključio. Lijep dan pa mi se nije dalo sjest pred PC.
Nikako ne urezivati imena luda u koru drveta. Taj se običaj, čini mi se, pomalo i gubi. Ili je sve manje drveća ili mladi radije svoja imena i ljubavne poruke ispisuju na fasade. A zapisi na fasadama znaju biti ruglo, ali ako su lijepo izvedeni ponekad i ukrase ružan zid. Oni na kori drveta nikada nisu ukras.
Diskutabilno. Ako je porast CO2, onda bi to trebalo rezultirati porastom odnosno bujanjem biljaka na planeti.
opet bravo Kobas jucer su mi popravljali krov i drogirani amer baci lim pravo na vodilicu jednostavno ubije citavo drvo no coment za ovakvo ponasanje ja sam volio vocke iptice i kad sam bio mlad