Otkrivamo misterioznu i “incestuoznu” Obitelj od 3.000 članova u srcu Pariza staru 200 godina?

Žive u Parizu, ali žive samo među sobom. Oko 3000 članova jedne “Obitelji”, nastale 1892. godine u glavnom gradu, koji su odlučili biti endogamni. Ta zajednica okuplja osam obitelji, koje su se međusobno vjenčale  od njezinog samog osnutka. Njezino se srce nalazi od 19. stoljeća u 11. okrugu i istočno od Pariza.

200 godina stara “luda i nevjerojatna” priča

Nakon godinu i pol istrage, novinarka Suzanne Privat objavila je sredinom travnja 2021. La Famille, itinéraires d’unsecret, knjigu u kojoj pronalazi nit ove izvanredne obitelji. Životi kojima upravljaju pravila koja su se dijelom ublažila tijekom desetljeća, ali koja snažno zadržavaju živote njezinih članova.

Suzanne Privat, kako ste započeli ovu istragu?

Suzanne Privat: Prije svega, to je osobno otkriće, gledanjem fotografija moje djece i njihovog razreda. Tijekom godina vidjela sam da se pojavljuju višestruki rođaci. Moja kći mi je rekla za to, objasnila mi je da su malo izolirani te da ne idu na izlete. O tome sam razgovarala s prijateljima koji imaju djecu iste dobi i to su primijetili na drugom fakultetu, sa studentom koji je imao petnaestak braće i sestara. Tada je to postala susjedska rasprava, gdje su ih svi poznavali, a da nisu znali tko su. Istražila sam dva imena na internetu i pronašla 150 godina stare rodne listove smještene tamo gdje sam bila, rue de Montreuil. Dok sam tražila, nalazila sam sve više tragova.

U izvještaju France Culture o kibucu stvorenom u Pardailhanu (Hérault) 1960-ih, svjedok je rekao da ta zajednica još uvijek postoji. Privuklo me. Na kraju sam pronašla ovog čovjeka koji je stvorio Facebook stranicu okupljajući arhivske dokumente i svjedočenja. U knjizi je Antoine, bivši član “Obitelji”. Napustio ju je, ali tamo i dalje žive njegova djeca i supruga. Antoine vodi žestoku borbu kako bi shvatio da su djeca koja odrastaju u zajednici odsječena od svijeta i lišena slobode misli. Zahvaljujući njemu i drugoj osobi iz “Obitelji” koja je rekonstruirala rodoslovlje, ova luda i nevjerojatna priča isporučena mi je na tanjuru. Morala sam samo sve staviti na kraj da bih ju rekonstruirala i razumjela kako to može postojati kod kuće, između Bastilje i Nacije.

Izvještaj Francuske kulture o kibucu stvorenom u Pardailhanu (Hérault) 1960-ih možete pronaći ovdje.

Zašto se “Obitelj” odsjekla od svijeta? Je li to sekta?

Suzanne Privat: U svojim izvorima postoji grčeviti jansenistički mistik, vjerski pokret rođen u 18. stoljeću. Jansenizam je izgrađen kao odgovor na isusovce, vjerujući da je papinsko katoličanstvo postalo previše razmetljivo, vremenito, napuštajući duhovne ideale. Članovi “Obitelji” uvjereni su da će doći kraj vremena, da su oni od Boga izabrani, da imaju milost koju drugi nemaju, stoga da ne smiju dopustiti da ih zaraze običaji svijeta. “Obitelj” je zatvoreni svemir. To ne sprječava odnose s drugim ljudima, ali prijateljske veze s ljudima “svijeta” (“gentilnost” za njih, napomena urednika) nisu prihvatljive. Oni koji rade imaju kolege s kojima mogu imati veze simpatije, ali ne i prijateljstva.

Oni strpljivo čekaju kraj svijeta, ali nisu ljudi koji će se sutra ubiti da bi stekli milost Božju. Nema aktivnog millenarizma kao u nekim sektaškim pokretima. Nema središnjeg mjesta, nema svećenstva, nema gurua i oni ne predstavljaju opasnost za društvo. Stoga ih ne možemo usporediti s pojmom sekte, podrazumijevajući da taj pojam ne postoji legalno u Francuskoj. No, skupina još uvijek ispunjava neke kriterije koji definiraju sektaške aberacije, poput psihološkog podvrgavanja i posebno indoktrinacije djece. Međuministarska misija za budnost i borbu protiv sektaških aberacija (Miviludes) zainteresirala se za slučaj “Obitelj” 2017. godine putem bilješke, ali ova je struktura lišena istražne moći, pa nije vodila ni prema čemu. Ali ne postoji zakonska odluka, nije zabranjeno vjenčanje između rođaka*.

Koja su ograničenja nametnuta članovima “Obitelji”?

Suzanne Privat: Stroga endogamija, bez spoja izvana, ograničenje je koje se najmanje razvilo, među onima koje je utvrdio “moj stric Auguste”, Augustin Thibout, 1892. Ograničenja poniznosti, vjerske prakse ili pristojnosti u odjeći primjećuju se u različitom stupnju. Većina tradicionalista, stotinjak, još uvijek slijedi ograničenja postavljena u 19. stoljeću i ne šalju djecu u školu. Klasificiraju ih tete, samohrane žene. Velika većina djece ide u školu. Razlikuje se od obitelji do obitelji. Uz ograničenja u braku s rođacima u odrasloj dobi, djeci se stalno nameće držanja podalje. Ide od “dođi kući ubrzo nakon škole” do “ne ideš”. Dijete od 13 godina koje znam iz viđenja ima pravo otići u knjižnicu s prijateljem, to je maksimum, ogroman korak naprijed. S druge strane, ne može se pozvati svog dečka u kuću, niti otići njegovoj kući.

U početku je dječacima bilo zabranjeno biti šefovi, zaposlenici ili predradnici, a djevojčice nisu smjele raditi. Jesu li se pravila promijenila od 1892. godine?

Suzanne Privat: Otvaralo se vrlo postupno, od 1960-ih i 1970-ih. Radnici su imali odgovorne položaje, postajali nadzornici, što uopće nije bilo dozvoljeno. Danas još uvijek postoji privrženost ručnom zanatu, želji da se nešto proizvede. Većina obrta odnosi se na zanatstvo ili tehniku: tu su arhitekti, dizajneri, mnogi inženjeri rashladnih uređaja ili električari, obrtnici vezani uz broncu ili majstori… Neki od onih koji danas imaju 55 godina i koji imaju odgovornosti započete na dnu ljestvice, izgradili su sjajne karijere.

Mnoge žene iste generacije ne rade. Svoje su postojanje posvetili odgoju svoje djece. To je posao, kad imate 6, 10 ili 16! Neki su zaposleni u susjednim poduzećima, posebno na tržnicama, u lokalnim supermarketima ili rade u šivanju. Štoviše, ova tradicija šivanja umire. Mnoge djevojke iz “Obitelji” i dalje se kreću prema tim obrtima ili prema srodnim sektorima kao što su proizvodi od kože ili određeni obrti, a neke rade za velike firme na francuski način.

Razgovarali ste s “neistomišljenicima” koji su napustili “Obitelj”, zašto su otišli? Jeste li uspjeli intervjuirati te ljude?

Suzanne Privat: Antoine je jedini disident s kojim sam se fizički upoznala, puno smo razgovarali. Imala sam i druge razgovore s drugim osobama preko telefona. Vrlo je teško procijeniti broj ljudi koji su otišli, neki su to učinili mada to ne tvrde. Ne postoji uobičajeni klik, ali romantični susret izvan “Obitelji” dominantan je model, sa željom da se oslobodi ideološke i psihološke lude košulje. Neki su samo željeli raditi nešto drugo, ali ipak su obilježeni stečenim obrazovanjem, 15 ili 20 godina kasnije. Među onima koji su otišli, ne beznačajan dio još uvijek brani ovaj način života, ali mnogi su odlazak doživjeli na bolan način, našli su se sami i nisu se u stanju obnoviti. Kad odlaze, odriču se svega što imaju, počevši od obitelji, u pravom smislu te riječi.

Za one koji su još uvijek u “Obitelji”, puno sam pretraživala na društvenim mrežama i otkrila sam da su računi Instagrama i Facebooka otvoreni za javnost. Nisu zamišljali da će to drugi gledati, što mi je omogućilo da 200 godina staru priču ispričam na suvremen način, kao da imam kameru na ramenu. Kako je moje djelo prvenstveno književnost, okupila sam ono što sam vidjela da bih izgradila svoju priču. Željela sam prikazati ove živote u ravnoteži između vanjskog i njihovog svijeta, sumnje.

Suvremenost društvenih mreža nije u suprotnosti s njihovim uvjerenjima?

Suzanne Privat: Društvene mreže koriste kao privilegiranu vezu između sebe, a ne sa ostatkom svijeta. 90 % komentara na postove su od članova, ponekad je 100 % prijatelja na svojim računima iz “Obitelji”. Nikad ne ostaju sami, to je značajno u njihovoj povijesti, jer samo jedan previše razmišlja, oni to sami kažu i ova se filozofija nastavlja. Zajedno pjevaju, zabavljaju se i mole. Na svojim profilnim fotografijama često ih je nekoliko. Tri dječaka su imala istu sliku profila, nisam znala tko je tko! Kad je u lipnju 2020. izašao pariški članak, bio je to za njih šok, natjerao ih je da shvate da nisu sami na Zemlji i preko noći su svi računi postali privatni. Medijsko izvještavanje naglasilo je kameru.

Članak u Le Parisien iz lipnja 2020.

Rue de Montreuil, rodno mjesto “svetog proroka” Ilije, je li i dalje središte njihovih vjerovanja? Postoje li ustanove izvan pariške regije? Kako je strukturiran život grupe?

Suzanne Privat: Još uvijek su ograničeni na 11. i 12. arondisman, a sve više i na 20. arondismanu, jer je najjeftiniji. Emanacije postoje i u Montreuilu, Noisy-le-Grandu, Rosny-sous-Boisu i Bagnoletu (Seine-Saint-Denis). 1960. kibuc iz Pardailhana bio je sektaški zanos, na čelu s Vincentom Thiboutom. Upravo je on uzeo članove “Obitelji” (oko 80, napomena urednika), ali otpušten je nakon godinu dana, jer je imao tendenciju približiti se djevojkama, čak i jedva pubescentnima. Nakon tri godine, ostali su dali otkaz, bili su radnici, a ne poljoprivrednici. U Malreversu (Haute-Loire) ostaje nasljeđe povezano s Vincentom Thiboutom. Tamo je vođa kao u sekti, djeca nisu smjela ići u školu prvih 30 godina i bila su podvrgnuta prilično strašnom nasilju. Poglavar je osuđen na zatvor i zlostavljanje je očito zaustavljeno, ali zadržava kontrolu nad životom zajednice. Ostale su emanacije također povezane s Vincentom Thiboutom, postoje u Oiseu ili u Meuseu, gdje je pokopan. Čak su mi rekli da se njegov grob promatra danonoćno jer je rekao da će se vratiti.

U Parizu je pravo srce “Obitelji” njihovo imanje u Villiers-sur-Marneu (Val-de-Marne), koje je “moj stric Auguste” stekao i koje su povećali uzastopnim otkupima. To je veliki blok s ogromnim središnjim dijelom na kojem se održavaju sve zabave. Ali nemojte misliti da smo zadovoljni himnama, to je vrlo svečana zajednica u kojoj volimo lupanje velikog kamena, a “obitelj” čak ima nekoliko sastavljenih grupa koje održavaju koncerte ljeti! Tijekom cijele godine imaju čitav program fešta, uz sportska događanja, festivale ili izlete u Versajsku palaču. Oko 16 godina potiču se da navečer odu u bar, na koncerte, festivale ili jedni drugima na zabave. Sve dok se vide što je više moguće, to je u redu. Ideja je da se veze stegnu kako bi pronašle ljubav svog života. Teško da će ih prekinuti, razvod se ne tolerira.

Generira li ovo srodstvo više bolesti ili smrtnosti?

Suzanne Privat: Česte su određene rijetke patologije, posebno Bloomov sindrom, koji generira rani karcinom i čiji su crveni obrazi znak. Ponekad djeca umiru od raka ili su čitava braća i sestre izbrisani u dobi od 40 do 50 godina, a sve kao posljedica raka. U svojoj knjizi evociram slučaj Pincemin, jedne od najvećih “Obitelji”: tijekom posljednjih 20 godina njihova prosječna starost nakon smrti je 58 godina, odnosno 21 godinu je mlađa od nacionalnog prosjeka. Tu je i prekomjerna zastupljenost ostalih patologija: omfalokela pri rođenju, tanko crijevo izlazi iz trbuha, polidaktilija s dodatnim prstima, hemofilija koja je nasljedna ili srčana. Ovome se dodaje alkoholizam, koji nije općenitost, već čest problem. U nekim obiteljima ovo ima patološke razmjere, ponekad s posljedicama na djecu fetalnog alkoholizma. Ali budite oprezni, ne kažem da “Obitelj” čine samo bolesnici ili osobe s invaliditetom. Samo da je to zatvorena tegla, u kojoj se problemi mogu razviti brže nego drugdje. Postoje cijele obitelji u kojima se fizički stvari dobro odvijaju.

Znaju da je to povezano s njihovim životnim stilom i da se njihov genetski sastav neće poboljšati. Genetski je vrlo vruće: u nekim obiteljima ponekad postoji više od 15 % inbridinga i do 16 zajedničkih predaka. Oni pate od toga i nije im ugodno s ovim inbridingom, znaju da to nije poželjno. Znam da su oprezni i da danas izbjegavaju prebliske sindikate. Ali kad tragedija stigne i djeca imaju patologije, ona je prihvate, i nastave dalje čak i kad su čitava braća i sestre pogođeni poremećajima.

Je li ova istraga “Obitelji” ostavila traga u vama? Jeste li imali povratne informacije od članova? Razmišljate li o nastavku?

Suzanne Privat: Još uvijek imam interes koji postoji, ali nije opsesivan. Nije kao tijekom istraživačkog razdoblja, kada bih nekoliko puta dnevno gledala sve ljude na ulicama i skenirala društvene mreže. Članovi “Obitelji” razgovarali su o knjizi među sobom, rekavši da je ono što je tamo rečeno sasvim točno, čak i ako mi zamjeraju nečuvenu viziju, koju smatraju odrazom položaja onih koji su otišli, posebno Antoinea. Ne može se poreći da je to slučaj, jer su disidenti bili moj glavni izvor informacija. Ali željela bih naglasiti da čak i Antoine ne želi da zajednica nestane, čak se i prvi prisjetio da ona nosi pozitivne vrijednosti poput uzajamne pomoći i solidarnosti. Njegova se borba vodi protiv zatvaranja i potčinjavanja djece i ja se to mogu samo podržati!

Neće biti nastavka, ali oblikuje se adaptacija stripa. Svojom knjigom uživala sam u formi, nisam željela biti previsoko plasirana. To je prije svega književni projekt, koji ide tamo gdje kamere ne mogu ići.