Pamtite li Ivicu Tunjića Tunju – Vinkovačku Munju?

Mnogi sportaši, dok su uspješni na sportskom terenu, mladima su idoli, a stariji ih obožavaju. Pratimo ih, idemo na njihova natjecanja, navijamo za njih, tražimo autograme ili sada selfije, a kada se prestanu natjecati, polako ih zaboravljamo.

Onaj ko se najviše popeo na sportskoj ljestvici iz mog sela je nogometaš Ivica Tunjić. Kako kod nas gotovo svako, osim rođenog imena, ima i nadimak, Ivica je dobio nadimak Krsta i po njemu ga i sada u selu svi bolje pamte nego po pravom imenu koje ga je proslavilo na prostoru bivše Jugoslavije. I danas se u mom selu na utakmicama Korpara nekom od starijih navijača u publici otme uzdah: „Eh, da nam je sad Krsta, on bi sam ove pobijedio!“

Meni je drago što sam baš Krstina generacija, što smo zajedno išli u osnovnu školu i što tako lakše i s većim zadovoljstvom mogu napisati ovaj tekst. Istovremeno mi je žao što neću napisati sve što bih mogao, jer bi tekst tada bio predugačak, ali pokušat ću ovdje sažeti ono što mi se za ovu prigodu čini najbitnijim. Nadam se da mi nećete zamjeriti što će to biti napisano dobrim dijelom iz osobnog ugla.

Krstu sam upoznao tek u prvom razredu osnovne škole, jer njegova i moja kuća su bile u različitim zaseocima povelikog sela Grebnice u kom smo obojica i rođeni. Već nakon nekoliko dana provedenih u školi se znalo ko je najbrži i ko je najbolji nogometaš u razredu. Naravno, bio je to Ivica Tunjić Krsta. Kasnije se pokazalo da je i u drugim sportovima, koji tada u našem selu nisu bili tako popularni i poznati, on bio bolji od drugih. Imam jednu fotografiju iz petog razreda kad smo obojica bili u rukometnoj ekipi. U šesti razred smo već putovali u školu u Bosanskom Šamcu, a usputno smo često zastajali zbog igre klikera. Tu je Krsta pokazivao kako ne samo da je vješt u samoj igri, nego i u „igri oko igre“. Kad bi predložio da igramo klikera, to bi učinio ovako: „Hoćemo li igrati klikera? Opa!“ Ono „opa“ (Postojalo je i „do“, „iza“…) je značilo da će onaj ko prvi izrekne taj uzvik bacati kliker ka roši posljednji i tako već na početku steći malu prednost. Uz to što je bolje gađao od nas ostalih i još imao prednost da posljednji baca, on je skoro uvijek pobjeđivao.

Krsta je počeo igrati nogomet za prvu ekipu grebničkog Korpara, u ligi koja je pokrivala Posavinu, još kao šesnaestogodišnji dječak. Ali ubrzo je pokazao da je itekako dorastao ne samo tom, nego i višim nivoima natjecanja. Bio je brz, spretan u igri, nije bio prgav, a davao je uvijek sve od sebe. Publika je uvijek naglašavala kako on „igra srcem“ i kako „gine“ na svakoj utakmici. Kao ilustraciju koliko je takva ocjena bila na mjestu, navest ću samo primjer s utakmice u selu Tramošnica na kojoj je jedan protivnički igrač podigao previsoko nogu i Krsti izbio dva prednja gornja zuba. Krsta ih je samo ispljunuo i neko vrijeme držeći maramicu na ustima, a kasnije i bez nje nastavio igrati. Njemu je bila igra iznad svega, a o zubima je mislio tek nakon utakmice.

Kasnije je prešao u brčansko Jedinstvo koje je bilo u drugoj ligi, i odjednom su i mnogi Grebničani počeli posjećivati utakmice ovog kluba. Tu je našao i Mirjanu, svoju suprugu s kojom je dobio sina Gorana i kćerku Slađanu, a od koje sada ima unuke Daru i Davida. Iz Jedinstva prelazi u vinkovački Dinamo koji je tada bio prvoligaš. Ovdje je i ostvario svoje najviše nogometne domete. U to vrijeme je bio jedan od ključnih igrača ekipe, a zahvaljujući njemu i Sulejmanu Haliloviću iz Odžaka, ocu danas poznatog Alena Halilovića, mnogo publike iz bosanske Posavine je išlo navijati za svoje zemljake, ali i za vinkovački Dinamo. Tada mu je spiker, poznati radijski komentator koji je nekada ponešto komentirao u stihu, ne mogu mu se sad sjetiti imena, dao ime Vinkovačka Munja. (Sjećam se njegovih komentara, poput: „Dolazi Čop, i tu je stop!“, ili: „Pronalazi Ivicu Tunjića Tunju, Vinkovačku Munju“, aludirajući na brzinu ovog igrača.) Krsta je igrao u napadu, davao je golove, ali i uspješno asistirao. Nije bio sebičan u igri.

I kada je igrao u prvoj ligi, volio bi povremeno doći u Grebnice na igralište Korpara, a i poigrati za svoje selo gdje su to pravila dozvoljavala. Takva prilika se ukazivala na turniru u Sikirevcima u Slavoniji gdje su tradicionalno dolazile brojne ekipe. To je bila zgoda i da poigra u istoj ekipi sa svojom mlađom braćom, Josom koga smo zvali Cvanco i Lukom koga smo zvali Ćutan. Obojica su bili dobri nogometaši, ali nisu dosegli bratove visine. Sestra Dragica je bila dio vatrene publike. Utakmice su trajale kratko i obično bi onaj ko postigne gol, pobjeđivao. Sjećam se jednom, Krstu su, kao prvoligaša, domaći navijači već provocirali. Kao, eto kakav je igrač pa ne može postići gol ni na seoskom turniru. A onda se on na jednu ponisku loptu bacio takvom brzinom i spretnošću da mi je zastao dah i glavom postigao gol kakav se rijetko viđa. To je bilo dovoljno za pobjedu Korpara i za tajac u protivničkoj publici.

Krsta je sa svojom obitelji ostao trajno živjeti u Vinkovcima. Nedavno mi Ćutan reče da je brat u Vinkovcima, pored stana kupio i „kuću“, odnosno grobno mjesto, što znači da se za ovaj grad vezao do kraja. I nakon igračke karijere ostao je u nogometu, bio je nogometni sudac i trener, ali i to je završeno. Sada je već pri kraju i radnog vijeka, a radi u Gradskom poglavarstvu u Vinkovcima. Otišao je Ivica Tunjić, Krsta, Vinkovačka Munja, iz nogometa, ali nogomet nikada nije otišao iz njega niti su on i njegova igra otišli iz sjećanja navijača. Ovaj tekst je jedno od tih sjećanja i ujedno znak zahvale tom vrsnom sportašu što nam je priredio brojne lijepe trenutke i što nam je omogućio da se njime ponosimo.