Pedagoška sramota

Ima ljudi koji zalutaju na putu profesionalne orijentacije i promaše zanimanje. Neki nisu ni u prilici birati, nego uzimaju posao koji imaju šansu uzeti, jer nemaju izbora.

Ali kad se neko takav, iz bilo kojih razloga, nađe u školi, to nije dobro ni za njega, ni za djecu, ni za roditelje, a ni za društvo u cjelini. Evo jednog primjera.

U jednoj osnovnoj školi upisana je nova generacija učenika u prvi razred. Među njima je bio i jedan dječak s blažim invaliditetom. Njegova učiteljica je bila na visini zadatka i prihvatila ga baš onako kako su je u toku njenog školovanja učili i kako svako ko se pedagoškim poslom bavi morao osjećati u sebi – tretirajući ga kao svako ljudsko biće, ravnopravno s drugim učenicima.

Naravno, uvažavajući činjenicu da on ima i nedostatak za koji nije kriv, gdje mu treba pomoći, i potičući ostalu djecu da to prihvate. Zaista, djeca su to razumjela, kako zbog toga što im je tako sugerirala učiteljica, tako i zato što većina djece u sebi osjeća da je to pravedno. U tom razredu nikada nije bilo problema zbog činjenice da su u svojim redovima imali invalida, prije bi se moglo reći da se razvio jedan novi kvalitet, da su se i dječak-invalid i njegovi drugari ponosili jedni drugima. On je bio sretan što je tretiran onako kao to i zaslužuje, kao ravnopravan član društva, a ostali učenici su bili sretni što su mogli pokazati svoju dobru dušu na djelu, što su mogli dokazati da nisu sebičnjaci koji misle samo na sebe.

Ali od petog razreda sve se promijenilo. Učiteljica je taj razred predala u ruke nastavnicima predmetne nastave i novoj razrednici. Učenici su se i dalje odnosili isto prema svom kolegi, ali neki nastavnici nisu. Tako je došlo i do prvog većeg ispita na kome su učenici zaslužili čistu desetku, a nastavnici i mnogi drugi nisu zaslužili ni jedinicu. Trebalo je da se ide na ekskurziju u ne tako daleki Osijek. Razrednica je rekla kako na ekskurziju „ne želi voditi invalida!“

Da, nije za vjerovati, ali to je izjavila jedna nastavnica, ona kojoj je povjereno da vodi našu djecu, da im bude primjer i putokaz kako se treba ponašati u životu! Ali, umjesto da ona pokazuje djeci kako se treba ponašati, djeca su pokazala njoj: tražili su da njihov kolega ide, a da nastavnica neće imati potrebe da se ni najmanje brine oko njega, jer će sve to oni sami činiti, kao što su uvijek i činili. No, razrednica je bila uporna u svojoj „pedagoškoj“ odluci. Učenici su se u panici sjetili svoje bivše učiteljice i pokucali joj na vrata. Ona ih je potpuno razumjela i pošla je u zbornicu vidjeti šta se može učiniti. Ušla je upravo kada je razgovor o ovoj temi bio u punom jeku i kada je jedna druga nastavnica govorila kako invalidima nije mjesto u školi, nego u bolnici! Svaka čast! Da ne prepričavam sve detalje, među kojima se pojavio i onaj posebno teški „argument“ da je bivša učiteljica ove djece „inovjerka“ te da zbog toga njene riječi nemaju neku ozbiljniju težinu. Sve se na kraju završilo kompromisom tako da je na ekskurziju išla i majka tog invalidnog učenika. Nezadovoljni su bili svi – učenik jer je bio povrijeđen; njegova majka i ostali učenici jer ih je boljelo saznanje da je moguće tako nešto doživjeti; neki nastavnici koji su krili pogled zbog stida što imaju takve kolege, ali i nastavnici koji su morali popustiti  da se nađe kompromis u ovom slučaju, što su ipak morali „trpjeti“ invalida u svojoj blizini.

Ovo je samo jedan slučaj u kom su se pedagozi ogriješili o svoju struku, ali takvih ima na pretek. I u nekim medijima se moglo pročitati kako je učiteljica dala jedinicu učeniku koji je imao zadatak nacrtati čovjeka, a on nacrtao – crnca! Ta ista učiteljica je vjernica Crkve koja uči kako su svi ljudi pred Bogom isti. (Ili učiteljica misli da crnci nisu ljudi, što je opet protivno učenju njene Crkve?) Ili primjer kako su u jednoj školi djeca sa svojom učiteljicom za priredbu odabrali i uvježbali pjevati jednu pjesmu, pa je nečije „budno uho“ otkrilo da se u toj pjesmi spominje jedno ime, „gluho bilo“, druge vjere, a to je, naravno, „smrtni grijeh“ i spomenuti, pa je pjesma skinuta i zamijenjena „podobnom“.

Zanimljivo je, i to je posebno poražavajuće, da na sve ove i slične grube greške nije bilo nikakve ili gotovo nikakve reakcije onih koji bi to morali učiniti. Neshvatljivo je da ravnatelji škola, a neki od njih su upravo pedagogiju završili, nisu poduzeli baš ništa u vezi s ovakvim ponašanjem nastavnika. Je li možda istina ono što se šapuće, da je isuviše prosvjetara s kupljenim diplomama u nastavi? Kako je moguće da ni ministri prosvjete nikada ni riječi nisu rekli o ovome, a kamoli da su poduzeli najoštrije sankcije? Zar je moguće da se ni roditelji nisu oglasili? Posebno, kako je moguće da se nisu oglasile ni jake udruge invalida, ni branitelja invalida, koje su poznate po svojim brojnim oglašavanjima i prosvjedima kad su povrijeđena neka njihova prava?

Da, nažalost, sve je to moguće. A, uvjeren sam, kad bismo pitali pojedinačno ljude odobravaju li to, velika većina bi osudila takvu diskriminaciju. Zašto onda to ne kažu javno, zašto ne dignu glas, to je sad druga tema. Ali u vezi s tim želim zapaziti kako je u Americi najviše prosvjeda i štrajkova bilo šezdesetih-sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I, gle čuda, Amerika je tada imala najveći ekonomski napredak! Je li to slučajno?