Peraška sinestezija – Zaboravljeno mjesto nekadašnjeg bogatstva i života

U državničkom posjetu Ruskoj Federaciji, Kolinda Grabar Kitarović je u razgovoru s domaćinom Vladimirom Putinom spomenula dvojicu Hrvata koji su bili ogledni primjer povezanosti ruskog i hrvatskog naroda kroz povijest.

Prvi kojeg je spomenula bio je Robert Bartini, Riječanin, genijalni konstruktor mnogih ruskih zrakoplova koji se smatra ocem ruskog svemirskog programa. Zahvaljujući  i Hrvatu Robertu Bartiniju ruski astronaut Jurij Gagarin bio prvi čovjek koje je poletio u svemir.

Drugi Hrvat je ruski admiral Matija Zmajević. Nije to bio jedini admiral, a Hrvat neke moćne vojske. Josip Mašković, kasnije poznat kao Jusuf Mašković i Silahdar Jusuf Paša bio je osmanski vezir i admiral (Kapudan Paša, veliki admiral osmanske flote). I sama Kolinda je dospjela visoko u hijerarhiji NATO-a.

Kako se to rađa Hrvatom, a postaje admiralom neke svjetske vojne sile? Čini se da pravila nema i da nitko ne može prevariti i prije rođenja iscrtane sudbinske pute, ma koliko se trudio i koliko god bježao od namijenjene sudbine, na kraju završava tamo gdje je određeno.

Matija Zmajević rodio se 1680.g u Perastu, u Boki Kotorskoj, u poznatoj obitelji pomoraca. Stric mu je bio barski nadbiskup, a djed po majci kapetan Perasta. Povijest govori kako je Matija Zmajević završio Pomorsku školu u Perastu. Pomorsku školu? U 17-om stoljeću? Da bismo to mogli nekako iz ove pozicije akceptirati, moramo razmaknuti velove od nekoliko stoljeća i nakon toga se nužno upitati o strelici povijesti, o njenoj usmjerenosti prema razvoju ili nazadovanju, o tomu svjedočimo li danas svojim životima jesmo li dostojni bogatstva vlastitog kulturnog naslijeđa.

Moramo se vratiti u Perast

U Perastu tog doba postojala je Pomorska škola, dva brodogradilišta, a Peraštani su imali oko stotinu jedrenjaka sposobnih za plovidbu Mediteranom, ali i Atlantikom, sve tamo do Engleske i Nizozemske. Gradom i općinom su upravljali s nekim oblikom dovodomne protodemokracije. Plemići su bili zastupljeni u Općini, a pučani u Zajednici. I jedni, i drugi su imali svoje predstavnike u Zboru koji je birao gradskoga kapetana, suce, kaštelana (zapovjednika kule Sv. Križa) i vojvodu. Interese općine u Veneciji zastupali su nunciji (poklisari), dok su se u istočnom Sredozemlju za trgovački napredak Perasta brinuli konzuli.

Kapetanom Perasta postao je Vicko Bujović iz (1660-1709), sudionik brojnih ratnih pothvata mletačke vojske, jedan od najslavnijih pripadnika moćne obitelji Bujović. Perastom je vladao silnički i došao u sukob s drugom najmoćnijom obitelji – Zmajevićima. Bio je to sukob dug 15 godina i završio je urotničkim ubojstvom Vicka Bujovića u jednoj uličnoj zasjedi 1709.

Zbog sudjelovanja u toj uroti, Matija Zmajević, noktom o ledinu i put pod noge pa bježi. Podsjeća na bijeg Michelea Corleonea u Kumu nakon ubojstva jednog mafijaša i njegovog policijskog poslušnika. Matija nije pobjegao na Siciliju, nego u Carigrad pa odatle da će u Rusiju.  Nekako je dospio do Karlovih Vara u Češkoj. Upravo u trenutku kad se tamo zatekao i ruski car Petar Veliki na odmoru. Matija Zmajević je očarao Petra Velikog pričom o Perastu. Car ga je preko dva sata ispitivao o njegovim pomorskim znanjima te je nakon tog razgovora (neki kažu ispita) poslao 17 svojih časnika na školovanje u Perast, a Matiju uzima u carsku ratnu mornaricu s ovlaštenjem da sam odabere brod s kojim će zapovijedati. Kasnija Matijina napredovanja bila su posljedice njegovih ratničkih i pomorskih vještina.

Dok je Matija ratovao kao carski kapetan ruske vojske i potapao švedske flote, njegov brat Vicko je po preporuci svog strica Andrije otišao u Rim na studij teologije. Kasnije će i on postati biskup barski, potom i biskup zadarski. S obala Skadarskog jezera je povukao pred Turcima ugroženo katoličko stanovništvo i preselio ga u zadarsko naselje Arbanasi.

Od Perasta je neodvojiva i priča o Gospi od Škrpjela. U moru pred Perastom bila je jedna hrid koja je zadavala dosta muke pri uplovljavanju i isplovjavanju jedrenjaka. Dva brata Martešić su tako pri jednom povratku u perašku luku 22. srpnja 1452. ugledali nešto čudno na hridi.  Kad su prišli bliže, vidjeli su da se radi o Gospinoj slici. Odnijeli se je sa sobom, a kako je taj događaj utjecao na Perast, možemo vidjeti tek u razvoju događaja u slijedećim stoljećima.  Kako se slika tamo zatekla, s kojeg potopljenog broda ju je more nanijelo, zašto baš na tu hrid… Peraštani su na taj događaj gledali kao na božju providnost. Pogotovu nakon brojnih svjedočanstava o ozdravljenjima ljudi koji su se molili Peraškoj Gospi, među prvima jednog od braće Martešića. U znak zahvalnosti, Martešići su odlučili na hridi podignuti kapelicu, ali je to bilo nemoguće. Hrid je bila premala za ikakav objekt na njoj. Martešići u tomu nisu vidjeli problem. U brod su nakrcali kamenje i krenuli nasipati hrid. Pridružili su im se i drugi pa i gradska vlast koja je svakom pomorcu dala u godišnju obavezu nasipanje određenog broja kubika materijala.

Tako je nastajao prvi i jedini umjetni otok na svijetu tog doba, danas površine 3060 m2. Kapelicu su na hridi podigli već za nekoliko godina, a ‘pravu’ crkvu već 1630. Nakon par desetljeća, 1667. dogodio se razorni potres i crkva je oštećena. Za bogati Perast to nije bio kraj svijeta.  Iako je sad skoro otok služio kao uporište gusarskim i turskim napadima, Peraštani su crkvu obnovili.

Matijin stric, biskup Andrija Zmajević bavio se skupljanjem i zapisivanjem narodnih pjesama i priča, pisao je lirske pjesme i poeme i to na narodnom jeziku, unatoč tomu što je službeni jezik bio latinski. Može se reći da je preteča kasnijeg Ilirskog narodnog preporoda. Zapazio je iznimni talent slikara Tripe Kokolje i postao njegov pokrovitelj. Životno djelo tog iznimnog umjetnika nalazi se upravo u Gospi od Škrpjela. Tamo se na zidovima i stropu nalaze njegove 64 slike s prikazima Majke Božje. Neki nazivaju upravo zbog oslikanog stropa Gospu od Škrpjela Sikstinskom kapelom Boke Kotorske.

Svod je podijeljen okvirima od pozlaćenog drveta na 45 polja i u svakom polju je slika. Slike na zidovima su odijeljene srebrnim zavjetnim pločicama koji ima preko 2000. To su zavjetni darovi pomoraca, ratnika, puka Gospi za uslišane molitve.

Lijevo od oltara su stepenice koje vode u bogatu riznicu drugih zavjetnih radova. Odmah nakon ulaza, na desnoj strani na zidu se nalazi nevelika uokvirena slika. Ne, nije slika. Kad se zagledaš, vidiš da je riječ o vezu. Prikazuje gornji dio slike koju su pronašli braća Martešići.  Riječ je o radu Jacinte Kunić. Sliku je izvezla od zlatnih i srebrnih niti, a prikazi kose su izrađeni od ljudske kose. Ovaj suhoparni podatak i ne bi možda izazvao pozornost da nije riječ o zavjetnom radu koji je nastajao dugih 25 godina. Tko zna koji je razlog zbog kojeg se Jacinta zavjetovala Gospi, je li bila riječ o ljubavi, o molitvi za odabranika njenog srca koji se nikad nije vratio po nju u Perast jer je poginuo u nekoj bitci…Jesu li drugi na nju gledali kao na čudakinju koja je opsjedala trgovce, pomorce, plemiće za donacije zlatnih i srebrnih niti, jesu li majke plašile djecu Jacintom i kako će im ošišati kosu…ili je za života bila poštovana kao mudra, pobožna žena kojoj su svi rado i krišom poklanjali zlatne i srebrne niti, a peraštanske djevojke s ponosom darivale pramenove svoje kose za Jacintinu sliku…

Jacinta je skoro izgubila vid vezući sliku, ali nije izgubila vjeru. Nije malodušno dočekivala jutra, nego bi uzela svoj križ i nosila. Na desnom završetku zida crkve Gospe od Škrpjela, blizu oltara izrađenog u Genovi 1722. g. je i Kolindina zavjetna srebrna pločica. Ne znamo je li zahvala unatrag u vremenu ili se odnosi na buduće vrijeme.

Odluči li se tko posjetiti Perast i Gospu od Škrpjela, možda je najbolje to učiniti 22. srpnja. Neka uzme sa sobom kamenja i naspe otok, kako to Peraštani već stotinama godina rade upravo na taj dan.

Perast danas skoro je navlas isti kao onog trena u kojem je 1942. putopisac Frano Alfirević zapisao u svojim Putopisima i esejima ovo:

Perast je najtiši grad Boke.

Melankolija mrtvih, ostavljenih gradova koji su nekada u bogatstvu bili puni života,

vlada u njegovim uskim ulicama što rijetko odzvanjaju od koraka.

To je Brugges ovoga kraja i naše zemlje…

Cio Perast je kao velika napuštena kuća.

Mali trg pred crkvom, s divnim renesansnim zvonikom, tužan je kao raskošna odaja iz koje su svi otišli poslije svršene svečanosti…

Stotine jedrenjaka imao je jednom ovaj zavičaj izvanredno vještih pomoraca.