Najveći dio života Petar Žarić iz Grebnica proživio je sa suprugom Cvijetom vrijedno i naporno radeći kako bi podigao i na pravi put izveo njihovu djecu.
Bilo je i veoma teških trenutaka, ali Petar je sve stoički podnosio i uvijek nalazio načina kako ne ugroziti obitelj, kako napraviti da ipak svi imaju ono osnovno i kako da svi ostanu zadovoljni, koliko je u takvim prilikama to bilo moguće. Ocjena ljudi koji su ga poznavali je da je na svom putu glave porodice uspio, da može biti ponosan na rezultat svoga truda koji, očigledno je, nije bio uzaludan.
Uoči samog rata Petar je umro. Njegova sahrana je bila posljednja na kojoj su bili svi Grebničani, iz svih zaselaka i pripadnici obiju nacija. Selo nije bilo podijeljeno administrativnim, a ni mentalnim granicama, koje su uspostavljene u ratu koji je već tada kucao na vrata. Već na sahrani neki Grebničani su, pričajući o pokojniku, pričali i jednu priču koja mi se posebno urezala u sjećanje i koju želim zapisati kao uspomenu na ovog divnog čovjeka.
Pred kraj života Petar je obolio od teške i neizlječive bolesti i osjećao je da mu se približava kraj. Dok je trpio velike bolove, razmišljao je o svom životu, i čini se da ga je veoma mučilo jedno pitanje koje je uskoro podijelio sa svojom snahom Lucom dok ga je posluživala: „Sna’o, evo stalno nešto razmišljam o tome zbog čega me Bog kažnjava ovako teškom bolešću, šta sam to u životu pogriješio? Ne znam, nikako se ne mogu sjetiti, a mora da ima nešto…“ Snaha ga je uvjeravala kako ne mora značiti da je nešto veliko zgriješio, da bolest ne bira, ali on je ostajao pri svom i dalje je u mislima preturao po svom životu tražeći u njemu taj veliki grijeh koji je počinio i koji je uzrok njegovim mukama.
Nakon nekoliko dana, kada je Luca ponovo prišla da mu nešto pomogne, on je, pomalo pobjedonosno, rekao: „Sjetio sam se!“ „Čega si se sjetio?“, bilo je nejasno Luci, jer nije znala na što svekar aludira, nije znala da on sve vrijeme razmišlja samo o svom grijehu. „Sjetio sam se šta sam pogriješio te me Bog ovako kažnjava. Kad god je trebalo zaklati pile za supu, Cvijeta bi rekla kako ona to ne može učiniti pa sam morao ja. Znaš li ti koliko sam u životu pilića ubio?!“
Eto, to je bio najveći grijeh u životu ovog dobrog čovjeka.
Eh, kad bismo svi bili toliko grešni…
Drago mi je da sam poznavala sam čiča Petra i strinu Cvijetu, i većinu njihove djece, sve redom dobri i dragi ljudi. A priča – sjajna! Vratila me u neka stara, bezbrižna vremena. Pozdrav svim Grebničanima, ma gdje bili.
Dok čitam štivo “Petrov grijeh”
pristižu sjećanja, uzdah i smijeh.
Poznajem dobro ovo mjesto
i svratim tamo rado i često.
Nalazimo se u stanju teškom
i ne bih o tom ovom bilješkom.
Znam samo što žele obični ljudi,
a to je da svatko sretan se budi.
Nevezano za ovog covjeka naravno, ali ne moze se univerzalno usporedjivati svaciji “najveci” grijeh.. u njegovom mentalnom sklopu nesto sto je meni katastrofalno, njemu moze biti normalno, i obrnuto.. tako da takve stvari ne treba uzimati zdravo za gotovo, samo zato jer ih on tako dozivljava.