Nedavno mi se javio jedan prijatelj i kaže kako je šteta što u našim školama nemamo nastavni premet koji bi djecu poučavao o mudrim izrekama i poslovicama.
Kaže, iz toga se mnogo toga može naučiti i nekada ove provjerene mudrosti mogu u životu poslužiti kao putokazi, orijentiri u ponašanju i odlučivanju. Mada su i te izreke nekada kontradiktorne, jedna upućuje na jednu, a druga na drugu stranu, opet se mogu iskoristiti jer nude i različita rješenja, kao što ih nudi i sam život. Naše je da, u skladu sa svojim stavovima, odaberemo varijantu.
I tako se ja jučer, gledajući jedan detalj, sjetih izreke iz naslova ovog teksta. Dok sam vozio auto, s moje lijeve strane su nailazile dvije, približno desetogodišnje djevojčice. Imale su namjeru prijeći preko puta, sijekući pravac kojim sam dolazio. Ako to učine malo bržim korakom, mogle su proći bez ikakve ugroze ili ometanja mog prolaska. Jedna je tako i učinila, ali druga je sačekala i prešla ulicu tek nakon mog prolaska.
Eto, jedna obična sitnica, jedna sitna odluka, a na njoj se vidi razlika između te dvije djevojčice. Moguće je da na temelju takve jedne sitnice ne treba donositi velike zaključke, ali i ona nešto govori, nagovještava kako će se ove djevojčice ponašati kada odrastu. Ako bismo se u više slučajeva uvjerili da se slično ponašaju, to bi već bila dosta pouzdana najava njihovih karaktera u budućnosti.
Recimo, za prvu djevojčicu bi se moglo zaključiti da lako donosi odluke. Ili da je nestrpljiva, želi prije stići do cilja. Možda je i odgovornija, želi na vrijeme izvršiti zadatak. A možda je i hrabra pa se ne plaši sučeliti i s opasnošću, i tako dalje. Ali moglo bi se pogledati i s druge strane pa zaključiti kako je neodgovorna jer rizikuje ugrožavajući se. Da je sebična, jer ne misli da može repasti vozača, da može ožalostiti svoje roditelje i prijatelje.
I dugu djevojčicu se može promatrati na sličan način. Možemo zaključiti kako je odgovorna i oprezna jer ne želi ugroziti ni sebe ni drugoga. Da je dovoljno razumna, jer je svjesna da je na cilj bolje sigurno stići minutu kasnije nego nikada, i tako dalje. A možemo zaključiti kako je plašljiva i neodlučna. Kako se boji preuzeti odgovornost jer je nesigurna u sebe. Da je lijena i kako joj je svejedno hoće li doći na vrijeme ili kasniti.
Svašta bi se moglo pomisliti i brzopleto zaključiti gledajući samo jedan detalj, možda čak i pogoditi, ali ne treba se oslanjati na samo jedan detalj. On je pokazatelj trenutka, a u tom trenutku je mnogo faktora koji utječu na ponašanje neke osobe – šta joj se prethodno desilo, o čemu razmišlja, šta namjerava učiniti, je li gladna ili sita, kakve joj savjete daju roditelji i mnogo drugoga. Ipak, svaki detalj ponašanja nam govori ponešto o osobi, i kada bar nekoliko detalja spojimo, slika je već pouzdanija. I kad bismo ove dvije djevojčice vidjeli u nekoliko sličnih situacija, već bismo imali jasniju sliku kako će se one ponašati kad porastu.
Eto, tako bismo se mogli uvjeriti da se ne kaže bez razloga kako se po jutru dan poznaje.
To je istina, ali život pokazuje da uvijek postoje 2 skupine ljudi. Normalna većina koja se većim dijelom odgovara odnosi prema životu i pomaže drugim ljudima i problematična manjina koja samo misli na sebe, bahata, bezobrazna i stalno drugim ljudima oko sebe nepotrebno stvara probleme.
O sebi se ti zabavio.
jedna od najgorih kletvi,po meni.
Od danas nepoželjno upoznavanje i druženje dana sa jutrom ?
Ivo prijatelj ti je u pravu. U poslovicama je citava riznica mudrosti. Trebalo bi izbaciti casove demokratije, ljudski prava i ostalih stvari koje su zamjenile marksizam i tekovine NOR, a vratiti u nastavu poslovice.
Sjetio se dok je vozio auto 🤮🤯
Kad pješači ne može mislit,jer mu jezik visi k’o kravata.😝🥵
Bolje bi bilo da se djecu uči metodologiji spoznaje i komunikologiji. Da se nauče samostalno razmišljati i afirmativno komunicirati. Koliko je to potrebno vidi se iz komentara na ovom portalu
Dicu kad u vrtić idu triba odma naučit kako je to indoktrinacijski kamp i kako će ih tete učit bit poslušni sistemu. Triba in odma reć dok završe fakultet kako moraju pazit da ne postanu zamantani zombiji. Kad bi ja iša u školu dici pričat sa njihovim nastavnicima, više bi se tresli nastavnici nego dica.
Mene je u osnovnoj i prva dva razreda šuvarove srednje non stop šavalo u psihologice, direktora, zvalo mi oca i mater u školu, ali nikad nisan ima ase i malo san picava.
A šta se učenja u školi tiče, najprij triba učit ono šta se zna i ono šta se nezna, jerbo dica počmu mislit kako su učitelji i profesori na školama zato jer on ka nešto znaju, a u stvari oni su tu za pribacit na dicu uvjetovano ponašanje. Sva znanja šta se uče u drugome su planu.
Kad bi ovdasnji ljudi izvlacili pouke iz poslovica starijih…ne bi im se stalno iste greske ponavljale
Po društvenim mrežama vitla pošast citata, pametnih izreka i poslovica. Oni koji ih postavljaju više i ne znaju šta koja tačno znači, ali ako je sa lepom slikom i dobrim fontom – pa valjda će valjati nekom vragu?! Posebno su maligni citati pametnih ljudi: citat, istrgnut iz konteksta može da znači šta god hoćeš. Naravno da niko od nas neće čitati kontekst, upoznavati se sa njegovim duhom i idejom, da bi otkrio šta je rečeni citat stvarno značio.