Podrijetlo gange

Kad su bjelohrvatska plemena početkom sedmoga stoljeća došla na jug i naselila krajeve zapadno od Drima, Drine, Dunava i Drave, dakle krajeve koje im je na upravljanje dao bizantski car Heraklije, na tim novim prostorima hrvatska plemena su zatekla ilirska koja su na tim područjima obitavala stoljećima prije hrvatskih. Budući da su bjelohrvatski doseljenici bili brojniji, proces asimilacije je bio neizbježan. Rezultirao je slavenizacijom svih ilirskih plemena osim najjužnijega plemena.¹ Ilirski etnički korpus zapadno od Drine dobrim je dijelom kroatiziran tijekom više stoljeća i postao je sastavni dio hrvatskoga korpusa unijevši u njega raznovrsne običaje i vjerovanja, različite načine odijevanja, pjevanja i sviranja, brojne supstratne riječi, naročito nazive za predmete materijalne kulture, zatim riječi iz pastirskoga načina življenja, te mnoge onime (antroponime, hidronime, oronime, toponime…). Iz te bogate problematike nas ovdje zanima samo gánga, supstratna riječ koja potječe iz ilirskoga jezika.

U muzikološkoj i leksikografskoj literaturi o podrijetlu gange ima različitih mišljenja od kojih se ono Cvjetka Rihtmana može uglavnom smatrati točnim. On je sredinom prošloga stoljeća na dvama kongresima folklorista ustvrdio da je ganga ilirskoga podrijetla. Iz njegova članka o podrijetlu gange navodim kao potvrdu sljedeće riječi: “Naime, ako navedena područja² (…) uporedimo sa geopolitičkim pregledom ilirskih plemena, lako ćemo primijetiti da se (…) područja polifonih oblika prilično tačno podudaraju sa područjima pojedinih ilirskih plemena. Ova činjenica ne može biti slučajna, a to i jeste razlog koji me danas još više ubjeđuje u pretpostavci da ova specifična polifona praksa pretstavlja relikt ilirske muzičke kulture.” [14: 103]

U minulim stoljećima ganga se je, kao i sve drugo, mijenjala pa danas gotovo svaki kraj ima svoju gangu. Poznate su sljedeće vrste gange: bekijska,³ bosanska, brojanica, duvanjska, imotska, nahijska,⁴ posuška, sinjska, rastezavica, rera, sikavica i dr. Ganga se i danas pjeva na području od Neretve do Cetine i od Biokova do Vrbasa, pa i šire.⁵

U literaturi postoji ničim dokazana tvrdnja da je ganga nastala u Imotskoj krajini. Krivac za takvo mišljenje je Branko Marić koji je u svojem prvom radu o gangi naveo kako se u narodu priča da je ganga u njegov rodni kraj došla iz Dalmacije. Evo njegovih riječi: “Taj način pjevanja vele da je u Hercegovinu došao pred kojih trideset⁶ godina iz Dalmacije – Imotske krajine – preko Posušja i Bekije”. [7: 91] Rihtman je ovo preuzeo od Marića i dodao mu svoje mišljenje da se je takvo pjevanje proširilo sve do Prozora i Kupresa. Vinko Žganec je u svojim muzikološkim radovima preuzeo Rihtmanove⁷ stavove o gangi. Evo kako Žganec gleda na gangu: “Ovaj način pjevanja u običaju je oko Imotskog, a odatle je poslije austrijske okupacije počeo prodirati u zapadnu Hercegovinu, i dopro je sve do Prozora i Kupresa.” [18: 520]; “Posebna su vrsta dijafonije tzv. rere ili gange iz imotskog kraja.” [19: 227]; “Gange (gangalice), narodne pjesme (…) raširene u okolici Imotskog.” [6: 305] Pišući o gangi Zdenka Miletić je također bila pod utjecajem literature. Ovdje navodim dva njezina stava: “Ganga i putničko pjevanje najstariji su način pjevanja u Hercegovini. Po mišljenju nekih, ganga je podrijetlom iz Imotske krajine.” [11: 55]; “Prema Anđelku Mijatoviću (…) ta je vrsta popijevke iz vremena austro-ugarske okupacije 1878. On drži da je tih godina donesena iz Imotske krajine i pustila duboko korijenje u Hercegovini.” [11: 57] U Heresovu prikazi ‘Kršnoga zavičaja’  navedeno je da je ganga u Hercegovinu došla iz Dalmacije oko godine 1900. [5: 193] Svi ovi navodi vrve neistinama. Da zaključim, ganga nije nastala u Imotskoj krajini pa se odatle nije ni proširila na istok i sjever, u Hercegovinu i Bosnu, a austrijska okupacija s gangom pak nema nikakve veze.

Dakle, i muzikolozi i oni koji to nisu različito definiraju gangu kao vrstu pjesme. Jedni u njoj vide ljepotu, a drugi primitivnu pjesmu. Ganga ushićuje i razgaljuje duše onih koji su rođeni u kraju gdje se ona pjeva. Oni koji su pisali o gangi, a potječu iz krajeva gdje je ona omiljena pjesma, o njoj govore kao o nečem što je drago. Evo mišljenja dvojice vrsnih znalaca gange: “Pjevaju najmanje dva, tri, a rado i cijela skupina, momci za se, djevojke za se. To je pjesma mladosti.” [7: 91] “Put u ovo područje dovodi nas u najintimnije kutove seoskog života, u prvom redu seljačke omladine. Popijevka mu je najsnažniji izražaj bogate duše, pjesmom uspavljuje čedo, prikraćuje duge dane čobanskog života, daje izražaja neodređenoj čežnji mladih srdaca, osvježuje ritam srpova, uklanja umor iz razigranog kola, prati zaručnicu u novi dom, a pokojnika u sretnu vječnost.  Pjesma je selu dnevna štampa, lijepa knjiga i učiteljica života. Ona se rađa i razvija na selu, na polju, u brdu, u domu, u skupini i kod pojedinca.” [9: 41] “Iz dosadašnjeg prikaza vidi se da ima više napjeva, odnosno više vrsta gange. Broj napjeva gange ne može se točno utvrditi. Dok jedni nastaju, drugi nestaju. Održavaju se one gange koje su najpogodnije za pjevanje, najmelodioznije i koje su slušateljskom uhu najprikladnije. Svaki kraj ima svoju gangu, svako selo svoju, pa često čak i zaseoci imaju svoju gangu. Po svojem napjevnom ustrojstvu sve su gange slične. Stvaraoci tih napjeva obično su momci i djevojke, a na njihovo stvaranje utječu napjevi nekih već postojećih ganga, mentalitet i raspoloženje pjevača, pa i sama pjesma. Zaključio sam da su sve gange nastale spontano i prigodno, već prema okolnostima u kojima su nastale. Također mislim da na napjev gange najviše utječe mentalitet pjevača. (…) Napjev gange izvire iz nutrine čovjeka; on je više posljedica duševnog nego fiziološkog ustrojstva čovjeka.” [10: 19] Osim ovakvih mišljenja kroz literaturu se provlače i stavovi da je ganga po svojoj prirodi prosta, gruba, divlja, jednostavna, jednolika, priprosta i primitivna polifonija.⁸ Zapravo, ganga je samo narodna pjesma koja jednima puno znači, a drugima malo ili nimalo.

U literaturi prevladava mišljenje da je riječ ganga motivirana popratnim slogom gan ili njegovim inačicama s izmijenjenim vokalom. Takvo je mišljenje prvi izrazio Branko Marić, a drugi su to od njega nekritički preuzimali. Evo potvrda toga stava: “Ime nosi otuda što onaj koji počinje uz još jednog ili najviše dva vještija pjeva tekst i melodiju, a ostali ih prate u istom ritmu na slogove gan, gan, a ponekada i na gan, gen, gin, gon, gun, prema vokalima pjesme glavnog pjevača.” [7: 9]; “(…) jedan pjevač pjeva melodiju i riječi, a drugi ga prate nekim ležećim tonom, izgovarajući slogove: gn, gn ili gan, gan…, imitirajući takvom pratnjom svirku narodnih gusala.” [18: 520]; “(…) otegnuto, jednoliko hercegovačko pevanje, pri kojem obično jedan pevač ‘vodi’, a ostali ga prate ponavljanjem gan – gan – gan.” [12: 184]; “Ime joj potječe od načina pjevanja: jedan pjevač počinje pjevati izvodeći tekst i napjev, vodi, a ostala dva pa i više pjevača prate ga u istom ritmu: gan. Pratnja oponaša sviranje na diplama ili guslama. Umjesto toga sloga katkad se izgovara gon, gen, gin, prema vokalima pjesme glavnog pjevača.” [11: 55]

Iz ovih navoda proizlazi da je ganga ime dobila po slogovima koji se ponavljaju. To se u jezikoslovlju tretira kao pučka etimologija. Pjevač gange mora razgovijetno otpjevati sve riječi dvostiha jer one nose poruku, a pratitelj ga prati jednolikom artikulacijom vokala a, e i još nekih grlenih glasova kojima se oponaša zvuk gusala. Da su navedeni slogovi motivirali riječ ganga, kako to proizlazi iz prethodnih navoda, onda bi se riječ ganga pojavljivala i u varijantnim oblicima: genga, ginga, gnga, gonga, gunga. To nigdje nije potvrđeno. Da zaključim, riječ gánga nije motivirana slogovima: gan, gen, gin, gn, gon, gun jer se pri gángānju ti slogovi ne čuju.

Rihtman je iznio stav da su slogovi gan, gan motivirali glagol gángati, a glagol imenicu ganga. Niti su ti slogovi motivirali glagol gángati, niti je pak imenica ganga nastala od toga glagola. Štoviše, tvorbeni proces je bio obrnut: supstratna imenica gánga je motivirala glagol gángati, dakle tvorbeno pravilan je samo slijed gánga > gángati, a ne gángati > gánga.

Marić je u sojem prvom radu o gangi ustvrdio da je riječ ganga motivirana slogovima gan, gen, gin, gon i gun. U svojem trećem radu o istoj temi veli da tako misle u narodu i dovode u svezu navedene slogove s postankom riječi gánga. U tom članku je vrijedna njegova pretpostavka da bi se riječ gánga mogla dovesti u motivacijsku vezu s albanskom riječju kangë kojoj je značenje ‘pjesma’. Bio je na dobrom putu jer u albanskom jeziku postoji riječ slične fonemske postave i značenja (alb. gegijski kangë, odnosno toskijski këngë).

Riječ gánga zapravo je ilirski supstratni leksem u hrvatskom jeziku. Potječe od ilirske riječi kangë kojoj je značenje bilo ‘pjesma’. U fonemskoj postavi riječi kangë bila su dva velara: bezvučni /k/ i zvučni /g/. Jedini bezvučni fonem izjednačen je po zvučnosti s drugima u postavi i zamijenjen svojim parnjakom /g/. Ta je asimilacija i supstitucija bila moguća nakon gubljenja motivacije. I na prozodijskom planu došlo je do adaptacije sustavu hrvatskoga jezika koji je preslojio ilirski dalmatski dijalekt. Riječ kangë je u ilirskom dalmatskom dijalektu imala gramatičku oznaku ženskoga roda, tako je i danas u albanskom standardnom jeziku. U hrvatskom jeziku riječ gánga je zadržala rod dobivanjem gramatičkoga morfema /a/.

U albanskom jeziku, kao jedinom slijedniku ilirskoga jezika, postoje brojne riječi s korijenom /kën/ koji je proširen dvama sufiksima /d/ i /g/ tako da su dobivene dvije varijantne osnove za tvorbu novih riječi: kënd- i këng-. Od osnove kënd- izvedene su sljedeće riječi: këndés (këndéz) – ‘pijetao’, ‘pijevac’; këndím – ‘pjevanje’, ‘čitanje’; këndój – ‘pjevati’, ‘čitati’, ‘vračati’; këndúar – pjevan, čitak. U drugoj su skupini riječi s osnovom këng-: këngë – pjesma, popijevka, spjev; këngëtár – pjevač; këngëtáre – pjevačica; këngëtór – pjevač, pjesnik; ptica pjevica; këngëóri – mjesto u crkvi gdje se pjeva, pjevalište; këngëz – pjesmica. [17: 423 – 424]

Zaključno, ganga je supstratna riječ ilirskoga podrijetla.

---

---

Bilješke:

¹ O podrijetlu Albanaca (Šiptara) postoje u literaturi dva mišljenja: jedno je da su tračkoga, a drugo ilirskoga podrijetla. Ime Šiptar je autoetnonim nejasne motivacije, a Albanac je aletnonim, zapravo grecizam (grč. álbos – ‘brdo’; albanoí – ‘brđani’; albanítes > arbanítes > arnabítes – ‘brđanski’ (> hrv. Albánac, Arbànas, Arnàut).

² Rihtman je imao u vidu tridesetak punktova u Bosni i Hercegovini gdje su on i djelatnici sarajevskoga Instituta za proučavanje folklora istraživali polifono pjevanje.

³ Pridjev bèkījskī je izveden od horonima Bekíja. To je bilo ime za područje koje je ostalo u osmanlijskoj državi nakon 1718. god., a prije toga je pripadalo imotskomu kadiluku. Danas obuhvaća cijelu grudsku i posušku općinu, te dijelove ljubuške (Klòbūk, Dôle i Vójnići) i širokobriške općine (Kočèrīn i Prȉvālj). Riječ Bekíja je turcizam arapskoga podrijetla sa značenjem ‘ostatak’ (hrv. Bekíja < bekíja < tur. bekiye < ar. bäqiyyä).

⁴ Pridjev náhījskī je izveden od Náhija. To je bilo ime za područje koje danas uglavnom pripada ljubuškoj općini. Riječ náhija je turcizam arapskoga podrijetla sa značenjem ‘upravna jedinica u okviru kadiluka’ (hrv. Náhija < náhija < tur. nahiye < ar. nāḥiyä).

⁵ To je bilo područje ilirskoga plemena Delmata (Dalmata). U osnovi riječi: Delmat, Dalmat, dalmatski;  Delminium, Duvno, Duvnjak, Duvanjka, duvanjski; Dalmacija, Dalmatinac, Dalmatinka, Dalmatino, Dalmatina, dalmatiner, dalmatinski… je ilirska riječ delmë (latinizirano kao dalma) kojoj je značenje ‘ovca’ (lat. ovis)

⁶ Taj je članak objavljen 1934. god.

⁷ Takvi stavovi prevladavaju u autora koji nisu rođeni u krajevima gdje se ganga pjeva.

⁸ U gegijskom (sjevernoalbanskom) dijalektu sve riječi iz ove skupine imaju osnovu kang-, a u toskijskom (srednjoalbanskom i južnoalbanskom, i u standardnom albanskom) osnovu këng- (npr. gegijski kangë, toskijski këngë – ‘pjesma’. Slovo ë u albanskom jeziku se ne izgovara i znak je za ultrakratki vokal. 

---

Literatura:

[1] Balić, Jozo: Postojbinom gange, Imotska krajina, god. 1., sv. 10., str. 6., Imotski, 1970.
[2] Barić, Henrik: Rečnik srpskoga ili hrvatskoga i arbanaskoga jezika, tom 1., Jugoslavenska akademija, Zagreb, 1950.
[3] Dobroshi, Sokol: Fjaluer serbokroatisht-shqip, Mustafa Bakija, Priština, 1953.
[4] Fjalor i gjuhës së sotme shqipe, tom 1., Rilindja, Priština, 1981.
[5] Heres, Tomislav: Zbornik ‘Kršni zavičaj’, 32, u: Marulić., god 33., sv. 1., str. 192. – 195., Zagreb, 1976.
[6] Leksikon, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1974.
[7] Marić, Branko: Hercegovačka ganga, Napredak, str. 105. – 107., Sarajevo, 1934.; isto: Kršni zavičaj, god. 32., str. 89. – 92., Humac, 1999.
[8] Marić, Branko: Pentatonika u bosansko-hercegovačkoj pučkoj muzici, Sv. Cecilija, god. 30. (1938.), sv. 2., str. 37. – 39.; sv. 3., str. 73. – 76. i sv. 4., str. 114. – 115.
[9] Marić, Branko: Iz područja gange, Napredak, god. 31., str. 41. – 46., Sarajevo, 1941.
[10] Mijatović, Anđelko: O gangi: u: Ganga, antologija, Naša ognjišta, str. 9. – 22., Duvno, 1973.
[11] Miletić, Zdenka: Gangam gangu, u: Jeka s hercegovačkog krša, str. 55. – 60., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988.
[12] Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, tom 3., Srpska akademija nauka i umetnosti / Institut za srpskohrvatski jezik, Beograd, 1965.
[13] Rihtman, Cvjetko: Polifoni oblici u narodnoj muzici Bosne i Hercegovine, Bilten Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, str. 7. – 20.,  Sarajevo, 1951.
[14] Rihtman, Cvjetko: O ilirskom porijeklu polifonih oblika narodne muzike Bosne i Hercegovine, u: Rad kongresa folklorista Jugoslavije na Bjelašnici 1955. i u Puli 1952., str. 99. – 104., poseban otisak, Zagreb, 1958.
[16] Rihtman, Dunja: Narodna muzička tradicija lištičkog područja, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, str. 363. – 417., Sarajevo, 1970.
[17] Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, tom 3., Jugoslavenska akademija, Zagreb, 1981.
[18] Zajmi, Abdulah i dr., Fjalor shqip-serbokroatisht, Rilindja, Priština, 1981.
[19] Žganec, Vinko: Gange (gangalice), u: Muzička enciklopedija, tom 1., Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1958.
[20] Žganec, Vinko / Sremec, Nikola: Hrvatske narodne pjesme i plesovi, Zagreb, 1951.