Ne kaže se uzalud, od tko zna kada, da je politika kurva. Tu se misli na onaj prljavi dio ove vrste ljudske aktivnosti koje je kroz vrijeme uvijek bilo toliko da je pomenuta definicija opstajala do današnjih dana.
Upravo ta definicija mi je i padala na um nedavno, dok sam pričao s prijateljima među kojima je bila i jedna žena iz Nigerije, inače vrlo pametna i poštena osoba pa joj se može vjerovati. Ona i njen muž su spominjali neke zanimljivosti iz Nigerije, što je meni bilo zanimljivo slušati. Recimo, o tamošnjoj borbi ljudi da budu što manje crni. Izbjegavaju sunce, jer svjetliji ten doživljavaju kao znak otmjenosti. Onda o ljudima koji žive na vodi. U vodi se žene i porađaju, hrane se samo onime što je u vodi i tako dalje. E, sada su baš u tim vodama otkrili naftu i nemilosrdno uzimaju životni prostor ovim ljudima.
Ali posebno mi je bila zanimljiva priča kako su nekada davno Englezi porobili ovu zemlju i pretvorili je u svoju koloniju. U Nigeriji je prije toga postojao život uređen po njihovim pravilima i nisu imali nikakvih ozbiljnijih problema. Sve je bilo zasnovano na broju sedam pa je tako sedam obitelji činilo selo, onda sedam sela sljedeću cjelinu, nešto kao općinu, pa sedam općina opet neku sljedeću cjelinu, i tako do samog vrha koji je predstavljala vlast od sedam ljudi.
Svaka od ovih organizacionih cjelina imala je svoja pravila, svoje ovlasti i obaveze, a sve zajedno je činilo čvrstu zajednicu, državu, koja je veoma dobro funkcionirala, gdje se znalo što tko radi, što se smije, a što ne i što kome pripada. Onda su došli Englezi koji su željeli nametnuti svoju vlast. Imali su oružje i bili su vojno mnogo jači, ali nisu uspijevali u svojoj nakani. Trebalo im je stotinu ili dvije stotine godina (nisam siguran koliko, zaboravio sam taj podatak) da pokore zemlju i stave je pod punu svoju kontrolu. A kako im je to na kraju, ipak, uspjelo?
U selima, koja su imala po sedam obitelji, na čelu je bio jedan poglavica koji je imao i brojne ovlasti. Jedna od njih je bila i da prosuđuje tko se u selu ne ponaša u skladu s određenim pravilima. Takvima bi se određivale odgovarajuće mjere kako bi ih se izvelo na pravi put. Nakon odsluženih kazni i korigiranja, ti ljudi bi bili normalno uključivani u dalji život zajednice. No, uvijek je bilo i onih koji su okorjeli nevaljalci, kriminalci, koji su radili samo po svome, ne mareći ni za kakva pravila. Na njih izrečene mjere nisu djelovale pozitivno i poglavica je tada izricao najoštriju mjeru, a to je izopćavanje takve osobe iz zajednice. Izopćenik bi bio protjeran iz sela u šumu i tamo bi ostajao i provodio ostatak života.
Kad engleske snage ni nakon nekoliko desetljeća nisu uspjele napraviti veći pomak u svojim okupacijskim namjerama, saznale su za ovaj običaj lokalnog stanovništva i počele po šumama prikupljati otpadnike i vrbovati ih za svoje ciljeve. Takvu kategoriju ljudi nije bilo teško nagovoriti da rade protiv svojih sela, jer su s njima i onako bili u neprijateljskim odnosima. Englezi bi ih okupili, nahranili, obukli, naoružali i obećali da će i oni biti jedni od njih, ravnopravni njima, ako im se priključe u borbi protiv svojih nekadašnjih sumještana.
Nakon što su prihvaćali uvjete i dokazivali se na djelu, stvarno su i dobivali neke privilegije: vlast na nižim nivoima, imanja i tako dalje. I zahvaljujući ovoj taktici, Englezi su, malo-pomalo, pokorili cijelu zemlju, a najutjecajniji u njoj od autohtonog stanovništva postali su oni najgori, oni koji su bili odbačeni od zajednice, od ogromne većine ljudi.
Ne čini li nam se sve ovo nekako poznato, kao da smo nešto slično još negdje vidjeli i da slične događaje gledamo i danas, na raznim dijelovima Zemljine kugle? Možda se slična kategorije ljudi i ne dovodi na čelne pozicije klasičnim kolonijalnim ratom; možda nije riječ o prognanima iz zajednice, nego tek o onima koji su na sumnjiv način došli do bogatstva; onima za koje sud nije našao dovoljno dokaza da ih osudi jer su dokazi slučajno izgubljeni ili su svjedoci promijenili iskaze, ali u svakom slučaju, sve je prilično slično.
Politika je, od kada postoji, uvijek tako slična, u njoj se vrlo malo toga mijenja, pa zato i ona definicija iz podnaslova toliko dugo traje.
Pa ti sad ukidaj smrtnu kaznu…
Mantra je: „Angazuj se politicki“. Gde? Partije ciste idealiste vec na osnovnom nivou.
„Osnivaj svoju“. Onda ide blacenje, zastrasivanje, kupljenje.
Vazi za sve organizacije. Lepo je imati ministra za integraciju ili ombudsmana protiv diskriminacije, ali sta ako su im direktive da se diskriminise, inace lete? Ima ih stotine na birou koji cekaju da dobiju taj posao.
Imamo UN za „pravdu u svetu“. Prihvata sve, ali izrazava stalnu „zabrinutost“.
Kapital vrsi selekciju najpshipaticnjih jer jedino ti mogu ziveti sa sizofrenijom da dosledno tvrde jedno, a rade drugo.
Politika je najčasnija djelatnost kojom se čovjek uopće može baviti. Staviti društvu na raspolaganje sva svoja znanja, sve svoje vještine, svoje vrijeme i sve to za ne preveliku naknadu je izuzetno plemenito.
Naravno da u gornjoj rečenici ne možemo pronaći puno domaćih političara (a ima ih, doduše na lokalnoj razini), ali ako bismo rečenicu primijenili na Putina, onda se vidi istinitost tvrdnje.
Da onih drugih ima puno više – ima, ali radi toga ne treba prezirati politiku, ni političare generalno.
Možda je bolje potruditi se pa takvima oko sebe na slijedećim izborima dati svoj glas.
Kao što reče David Icke: “Britanija je majka svih prevara!”
A drug Ivica Račan ih izabrao za strateškog partnera…