Pomoć silom

Lijepo je kad se čovjek nađe u neprilici, a iznenada, ili očekivano, s neke strane mu stigne pomoć. Nekada takva pomoć doslovno spasi život i pamti se po dobru i dugo.

Poplave, potresi, vulkanske erupcije, ratovi – sve te nedaće su uzrok mnogim masovnim tragedijama u kojima se ljudska solidarnost često pokaže u svom najboljem izdanju. Po cijelom svijetu se sakupi pomoć u vidu najpotrebnijih stvari, mnogo ljudi daje po malo i to bude dovoljno da se onima koji su nastradali pomogne. Bez te pomoći tragedija bi bila mnogo veća. Nekada ugroženi ne stignu ni potražiti pomoć, a ona se već prikuplja i dostavlja.

Nekada se kroz pomaganje ugroženima pokaže da ima i onih koji nisu dobronamjerni. Recimo, pošalju se lijekovi kojima je istekao rok upotrebe, koje bi bilo skuplje uništavati nego ih donirati, i umjesto da pomognu ugroženima, donatori im natovare još jednu brigu na vrat. Neki pošalju i hranu kojoj je istekao rok ili koja nije ispravna, a neki stvari koje nisu upotrebljive u ugroženoj sredini. Recimo, zimske jakne slati u zemlje u kojima je vječito ljeto je nekorisno.

Ipak, i ove nedobronamjerne „pomoći“ nisu prevelik problem koliko otimačina raznih dobara putem lažne „pomoći“ koja se ogleda uglavnom u poticanju nasilja u nekoj zemlji ili u direktnoj vojnoj intervenciji, čime se „pomaže demokratizaciji društva“ te zemlje. Nije ovdje riječ o slučajevima kada se neka zemlja obrati drugoj i zatraži njenu pomoć, nego kada se protiv volje te zemlje dovode vojne trupe i rade, u stvari, na rušenju dotadašnje vlasti. Čim se nekome pomoć nameće protiv njegove volje, tu nisu čista posla. Tu je više nego jasno da će „pomagač“ mnogostruko više dobiti nego što je dao i da je, dakle, riječ o gruboj otimačini, a ne o pomoći.

Pred našim očima se upravo dešava još jedan, ko zna koji po redu, pokušaj davanja „pomoći“, u ovom slučaju Venezueli, od strane Amerike. Zemlja koja svojim sankcijama oduzima drugoj zemlji na desetine milijardi dolara, želi joj na silu utrpati nekoliko miliona navodne humanitarne pomoći? Otmete nekom čovjeku životnu ušteđevinu od 100.000 eura i onda ga prebijete što ne želi primiti vašu čokoladu na poklon i slušati vas kako dalje da troši novac koji će još zaraditi i koliko je od tog iznosa dužan vama dati?! Zar u ovakvim slučajevima nije toliko očit nedostatak logike? Zar je moguće da neko može bar ne posumnjati u dobre namjere „pomagača“?

Naravno, pomoć je dobrodošla, potrebna, a često i neophodna, ali samo ona koju onaj kome se pruža želi. Ljudi koji pomažu u takvim slučajevima su dobri ljudi, humanitarci. Pomoć pružena na silu je nepoželjna; to je prekršaj, kriminal, a u mnogim slučajevima i zločin.