Ponekad ljude zadesi dosadno vrijeme u kojem se ne događa ništa, pa “čak” ni rat?

Uvijek kroz povijest ljude zadesi barem jedno od onih dosadnih desetljeća u kojima se ne događa ništa. Koja nisu ni predah za novi rat, niti slijede iza kojeg rata. Jedno od takvih desetljeća trebalo je biti ono koje počinje 1980. Već smo bili dobrano odmaknuti od posljednjeg rata, a novog nije bilo na vidiku. Međutim, slučaj je htio da se to ne dogodi s osamdesetima. Stvarno su počele s objavom zajedničkog proglasa CK SKJ i Predsjedništva SFRJ kojeg je u središnjem TV dnevniku pročitao Miroslav Lilić: “Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: Umro je drug Tito”.

Nakon pedeset godina življenja u državi koja ima vođu, u kojoj se znalo što je ispravno mišljenje, a što ono drugo, kako treba voditi državu, kako upravljati gospodarstvom, a kako upravljati sa složenom federacijom u kojoj je valjalo nacionalne interese pojedinih nacija podčiniti državnim interesima – kao da je nastupio vakuum.

Zapravo je nastupilo doba za osvajanje novih pozicija u vremenima koja dolaze, a o kojima mi sami nismo ništa znali. Nitko od javnih osoba nije imao ni približnu karizmu poput Tita pa su prazni prostor, namijenjen za vođu počeli ispunjavati likovi iz drugog i trećeg reda kongresnih okupljanja SKJ.

Brigu o državi je vodila Partija, a nama samoupravljačima je preostajalo mirno i bezbrižno živjeti. Nije da nije bilo raznoraznih komisija i široke doušničke mreže s dojavama o različitim zastranjenjima određenih drugova, ali istina je da smo uživali u relativnoj slobodi.

Po standardu nismo previše zaostajali za Zapadom i skoro da je sve bilo na svom mjestu u jednoj višenacionalnoj modernoj državi. Malo smo s visoka pogledavali na Istok i diktature u kojima su bili prisiljeni živjeti. Više smo naginjali Zapadu i njegovim standardima. Jugoslavija je bila koncertno odredište najvećih pop i rock zvijezda Zapada, od Rolling Stonesa na dalje.  Osim narodne glazbe, tadašnji medijski prostor su ispunjavali i šlager-pjevači, zabavni pop pjevači etablirani na brojnim festivalima zabavne glazbe. Imali smo i vlastitu rock scenu koja je umalo bila raspodijeljena poput baklji na državnom grbu.

U Sloveniji je bila rock grupa Buldožer, u Puli je bilo Atomsko Sklonište, u Zagrebu Parni Valjak i Drugi Način, nakon što su se grupa 220 i grupa TIME već bili raspali. U Sarajevu su bili Indexi i Bijelo Dugme, u Beogradu Riblja Čorba i SMAK, u Skopju Leb i Sol. Činilo se da su sve pozicije razdijeljene i zauzete, a onda iz čista mira, niotkuda se dogodio autohtoni Novi Val.

Tko će znati zašto, da li zbog eksplozije zatomljene kreativnosti u mladima, da li zbog dostatne zasićenosti proizvodnjom televizora, radija i gramofona u Iskri, RIZ-u, Rudi Čajavcu i Ei Nišu ili tek kao odjek vremena – u Jugoslaviji se počelo svirati na svakom ‘kantunu’.

Sve je počelo s Jugotonovim LP-om Paket aranžman, album na kojem predstavljene beogradske grupe Idoli, Šarlo Akrobata i Električni Orgazam te također s Jugotonovim izdanjem snimke koncerta grupe Film u Kulušiću (bilo je to doba gramofonskih ploča, jedne su bile singlice sa samo jednom pjesmom na svakoj strani ploče, vrtjele su se na 45 okretaja, a LP su bile dugosvirajuće ploče s desetak i više pjesama, vrtjele su se na 33 okretaja. Postojale su i maxi singlice, veličine LP samo su se vrtjele na 45 okretaja).

Ta dva objavljena albuma kao da su označavale dignutu rampu na željezničkom prijelazu. Iznikli su u Zagrebu: Azra, Prljavo Kazalište,  Haustor, Aerodrom, Boa, ITD band, Patrola (kasnije Zvijezde), Xenia, u Rijeci Parafi, kasnije i Denis i Denis; u Splitu: Metak, Đavoli, Daleka Obala, Kineski Zid (s Deanom i Dinom Dvornikom), Osmi Putnik (s Gibonnijem kao pjevačem, kasnije je pokušao postati pjevač Divljih Jagoda). U Beogradu osim spomenutih još i Disciplina Kitschme, Posljednja igra leptira, Ekatarina Velika, Partibrejkersi, u Sarajevu grupe Crvena Jabuka, Merlin, Zabranjeno pušenje, Hari Mata Hari, u Sloveniji su se dogodili Lačni Franz, Videosex, Laibach.

Teško je odrediti je li ta nova glazba iznjedrila nove medije ili je bilo obrnuto, ili su uzajamno rasli, ali slijedio je i bum novinarstva. Polet, Omladinska Iskra, Radio 101, Radio B-92, Mladina, Studentski list. Svi oni su imali podlistak o glazbi, jedino je beogradski Džuboks pisao samo o glazbi pa je propao u jeku Novog Vala. Brzo ga je nadomjestio opet beogradski časopis jednostavnog naziva – Rock.

Veterani YU rock scene svejedno nisu imali namjeru prepustiti prostor mlađim snagama bez borbe. Bregović je uredio Bijelo Dugme, sve uredno pošišao i snimio album (Bitanga i princeza) sa ska poskočicama tipa Svi marš na ples (ujedno se na tom albumu mogao nazrijeti začetak Bregovićevog aranžerskog talenta i budućeg orkestralnog rada).

Riblja Čorba je snimila album Pokvarena mašta i prljave strasti. Parni Valjak album Vruće igre. Divlje Jagode Motore. Leb i Sol su počeli čak i pjevati (dotad su snimali samo instrumentale).

Kao da su cijeli svijet i život bili stih i pjesma. A bilo je to zadnje jugoslavensko desetljeće. Pokraj nas su prolazili redovi za kavu, deterdžent, crni kruh, partijski kongresi i stabilizacijski programi koje nismo primjećivali. Novovalci su nastavili snimati sve bolje ploče, gramofonima je sve manje trebalo stavljati kovanicu od 50 para da ne preskače. Da je vrag odnio šalu, mogli smo čuti tek kad je Bregović snimio Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo.

Ako bismo po tekstovima novovalnih pjesama tražili ona pjesnička stanja između bunila, izmijenjenog stanja svijesti i dodira s vanvremenskim, jedva bismo našli koji stih o vremenima koja nas čekaju. Jura Stublić je progovarao o vremenu Kad budu gorjeli gradovi, dim će se dizati do neba, Bora Đorđević je pjevao “Pogledaj dom svoj anđele, skini paučinu s očiju i videćeš prizore potresne, videćeš nesrećne i bolesne, videćeš čemer, smrt i jad”. A Bregović “Jugoslavijo, pjevaj nek’ te čuju, ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju”. Ipak su najslikovitiji bili iz niške hard rock grupe Kerber u pjesmi Seobe koju valja citirati:

Seobe / Kerber

Ptice lete na jug
i vraćaju se
ljudi ognjišta gase
zauvek odlaze
Zemljina nedra su
velika ko Bog
sa mlekom za sve

Najveći jad je ostaviti dom
od nemila do nedraga
pred sudbinom zlom
Ne ostaju tragovi
pesme grobovi ne pevaju

I to bi bilo otprilike sve. Možda sasvim dovoljno za opise naših devedesetih.

Gdje su sad vinovnici osamdesetih? Nešto je opjevao Marijan Ban u pjesmi Daleke Obale “Jer osamdesete su bile godine”, ali samo splitski djelić priče.

Branimir Johnny Štulić je zadnji Jugoslaven na svijetu, apatrid koji se sklonio u nestanku domovine u Nizozemsku. Od gomile pjesama koje je imao u svojoj glavi, većinu je snimio. Vjerojatno je jedini glazbenik na svijetu koji se usudio snimiti čak tri trostruka albuma i jedan četverostruki.

Goran Bregović se pokazao pravim glazbenim djelatnikom, onom kojem je glazba posao, okupio je Orkestar za vjenčanja i sprovode kojeg vodi kao svjetsko poduzeće. Danas nastupa paralelno s tim orkestrom i verzijom Bijelog Dugmeta s dva pjevača, gitarom i bugarskim trubačima.

Bruno Langer nikad nije uspio oporaviti Atomsko Sklonište nakon smrti pjevača Sergia Đosera, nastupa po opskurnim moto-partijima i krčmi nekadašnje svijetle trenutke banda.

Jura Stublić još održava na životu Film, sebe malo manje jer se negdje nakon prestanka zabranjene ljubavi (Ivana zašto si lagala nesretni broj svojih godina) izgubio i sad se priziva izvođenjem ostarjelih pjesama.

Prljavo Kazalište je snimilo osim Crno-bijelog svijeta još samo Heroj ulice s Hourom u ulozi pjevača da valja, ostalo je reciklaža tuđih pjesama sve do danas. Nastupaju po sponzorskim turnejama reklamirajući pivo ili političare.

Parni Valjak je nastavio utabanom stazom snimati pjesme o prolaznosti vremena, starenju rastući tek u aranžerskim rješenjima. Njihov pokušaj proboja na strano tržište sa SteamRollerom je prošao jednako kao i onaj Atomskog Skloništa s Tifom kao pjevačem pod nazivom Atomic Space.

Riblja Čorba svira još i sad, napravili su nekoliko sjajnih albuma i njihova dodana vrijednost je što su iznjedrili Bajagu kao samostalnog autora. Bora Đorđević je kasnije zbog ratnih zasluga čak neko vrijeme proveo kao zaposlenik nekog ministarstva.

Milan Mladenović i Margita Stefanović iz Ekatarine Velike su umrli premladi, a njihov utjecaj na glazbu se osjeti u pjesmama Damira Urbana danas.

Mnogi sastavi su preskočeni, a dva se posebno ističu po svom gubitništvu. Jedan je Renato Metessi i Zvijezde, a drugi je sarajevski Bolero. Unatoč dobroj glazbi koju su stvarali, nikad nisu uspjeli zauzeti svoje mjesto pod suncem.

Svaki od spomenutih sastava zavrjeđuje posebni tekst. Ovo je samo spomen na mladalačka sjećanja.