Jučer sam odradio posljednji dan u svojoj aktivnoj radnoj karijeri. Mnogo kolega me pitalo kako se osjećam, je li to stvarno poseban dan u životu?
Ne znam kako je kod drugih, ali ja nisam bio posebno uzbuđen. Radio sam kao i obično, trudio se uraditi što više i što bolje, a posebno prenijeti zadnje upute mladom kolegi koji će nastaviti raditi ono što sam ja do sada radio. Veći dio vremena nisam ni mislio o tome kako mi je to posljednji radni dan koji provodim na ovakav način, u aktivnom radnom odnosu, ali bi me na tu činjenicu podsjećali oni koji su mi prilazili i raspitivali se o tome kako se osjećam.
E, u tim trenucima mi je izgledalo kao da me prate na „onaj svijet“, a ne u penziju. Pričali su o meni u najboljem svjetlu, baš kao da sam umro, a onda su mi rekli da u pola deset obavezno dođem u kantinu jer su mi nešto pripremili. To je bilo neočekivan, jer zvaničan oproštaj je već dogovoren za 26. juli, to je dan kad mi i zvanično prestaje radni odnos, a do tada trebam „potrošiti“ sve slobodne dane koje sam već ranije zaradio. Ovaj dio nije bio posebno svečan – nakon što smo se svi smjestili, jedna kolegica je održala prigodan govor, dobio sam poklon i zahvalio im se za sve. Kolege su to učinile, mimo dosadašnjih običaja, čini mi se, više kao znak da cijene ono što sam i kako sam činio i odnosio se prema poslu i njima. Ugodno sam se osjećao zbog toga, moram priznati.
I šta sad, kako provoditi vrijeme kada se vremena najednom ima desetak sati dnevno više nego što ga je bilo do sada? Ništa lakše nije nego potrošiti vrijeme! Lista mojih želje je, nažalost, opet predugačka da bi mogla biti kompletna smještena u tih desetak sati. Toliko stvari je ostalo što bih želio uraditi da će opet mnogo toga ostati neostvareno. Danas ću pomalo ljenčariti, a već sutra krećem u nove aktivnosti, s puno elana. Jest da sam sad, odnosno za mjesec dana i zvanično, penzioner, ali ipak, mladi penzioner, a zna se da na mladima svijet ostaje.
Neka ti je srecan novi pocetak nas dobri Ivo.
Sve najbolje u mirovini. Da bar svi koji danas rade budu znali kad i kako će u mrovinu i hoće li mirovine uopće postojati. Teško da će se u bliskoj budućnosti ponoviti ono što su imale generacije rođene 1940 – 1960 što se rada i mirovine tiče i na našim prostorima i u velikom dijelu zapadnog carstva.
Sretno, puno zdravlja i srece vam zelim !
Prije nekoliko dana na Pernar TV pojavila se žena s ozbiljnim oštećenjem mozga koja svjedoči o tome kako joj je mirovina poslije 30 godina jednostavno ukinuta.
Meni je to zvučalo kao science fiction.
Odma sam se sjetio onog upozorenja da ako Hrvatska ne uđe u EU neće biti ni mirovina.
Možda su ovo zadnji trenuci kad bi trebalo naše percepcije iz invertirane premjestiti u stvarnu stvarnost i promislimo što ovaj “reset” koji nam se iz vrhova moći najavljuje zapravo znači.
I da li je korona uzrok navedenog “reseta” ili samo njegov katalizator.
Puno zdravlja i sretno!
Sve me nešto strah da mlađe generacije neće imati baš toliku sreću.
jesi ti stavio išta u čarapu
Sa srećom ti i dugvečno bilo!
Blago tebi Ivo, sretni ti penzijski dani i sad pravac Posavina, živio
Uh, jeza me prošla na ono “posljednji”, ali sam odmah skužio da ti samo prelaziš u moj klub – hiperzaposlenih, živahnih penzionera i na tome ti čestitam i želim ti da što dulje ostaneš -zaposlen i živahan… 😉
Zelimo drugu Ivi srecne penzionerske dane uz pesmu Milosa Bojanica „Otiso sam mlad a vracam se sed“.
Sretno ti bilo u mirovini, Ivo. “Čitamo se”, nadam se i dalje….
Puno zdravlja i srece u zasluzenoj mirovini.
I ostani u Holandiji trositi penziju,medju ljudima
koji su ti dali kruh u ruke,osigurali tebi i obitelji egzistenciju i gdje si ponosno mogao zaraditi placu, svojim radom i znanjem.
Na koncu je morao na Photoshop😢😭
g. Kobaš
Znam da niste taj tip…ali poznavala sam dvije osobe koje nisu preživjele u mirovini ni dva, tri mjeseca. Nagla promjena ritma…srce. No budući da ste vi skloni svim tipovima aktivnosti vrste “uradi sam”… nema opasnosti.
Čini mi se da su najbolja vrsta aktivnosti u toj dobi…ma zapravo u svakoj dobi – putovanja.
Ivo, teme koje si otvarao i način na koji si pisao , bili su pravo utočište za odmor duše između težih tema kojima se na portalu najčešće “bavimo”.
Penzija je zakon , i dalje radiš ali za svoj ćejf… Mada mnogi su robotizirani tokom radnog vijeka pa im penzija dodje kao zatvor , oni nerobotizirani tek počinju da uzivaju..
U slast Ivo !
U radu je spas a u neradu radost i veselje.
Radosne i vesele penzionerske dane Vam želim.
E, pa sretno Ti bilo i veselo ”mladicu”.
Po zanimanju? Penzioner. Aha, znači da hraniš golubove? Što bi drugo penzić radio do sjedio na klupi u parku!? To je idealna slika penzića i tako sebe zamišljam u penziji (koje vjerojatno dotad neće ni biti).
Pitaju duhovni učitelji, kao da bi pronašao svoju svrhu, što bi radio da ne moraš raditi? E, to što bi radio tad, to je tvoj poziv, svrha, zanimanje.
Ja ne bih radio ništa da ne moram. Pio bih kavu, pušio, gledao nekud u daljinu. Ovako k., moram raditi
Zato Ivo, sad kad više ne moraš, sjedi i ne radi, tko te tjera? Vidio si da kad radiš možeš i s krova pasti. Dakle, ne penji se na visoko. Pazi na se. Imaj negdje masku u džepu, nikad ne znaš kad će Nizozemci reći da je obavezna
I sretan dolazak u doba kad ne moraš raditi, ako nećeš.
ČOVJEK: PUTOKAZ
Tranzicija, „mrak je zavladala“,
malo svijetla, malo orginala!
Malo Ljudi: sve je manje nade,
svi govore:“ Šta nam ovi rade!?“.
Ivo Kobaš ZNADE mnoge tajne,
priče su mu pravo poticajne.
On ČOVJEK PLEMENITOG KOVA,
„PUTOKAZ“ je, umjesto “znakova”!!
Pletač Pruća
Sretno dragi Ivo i uživajte u mirovini. Preporučio bih pisanje na Logičnom kao aktivnost s kojom treba nastaviti.
Nisam u penziji, ali isto kao da jesam. Ne u smislu rada i ne rada, već zbog razmišljanja o smislu i kraju života. Upravo ovih dana ispraćamo kolegu u penziju. Odradiće se ispraćaj, kupili smo sat, biće i torta….. Obećali su u firmi da će ga zvati da nastavi raditi po 4 sata, ali izgleda ništa od toga. Vidi on to. Vjerovatno osjeća da više nije potreban. A firma nastavlja dalje, po onoj, koga nema bez njega se može. I da je umro isto bi bilo. Stoga, nizašta se ne treba vezivati. A želje i projekti samo prekrivaju činjenicu da će čovjek ostati sam. A i komšija iznad, skoro je otišao u penziju. Mislim da ga hvata depresija. Sve u svemu, valja se spremati za ovo doba dok je čovjek mlađi.
Ovaj Ivo meni ni malo ne liči na izrabljenog penzionera, više na “druga penzionera” koji je zbog benificiranog radnog staža, sa 45 otišao u penziju.
Srećno druže Ivo. Ali ne idi nikud, moraš još da radiš sa nama. Tako.
Čestitke od srca gos’n Ivo. Puno zdravlja i sreće!
Ja vec dugo nisam vidio tako mladog penzionera. Vidi ti te crvene obrascice? Ivo, sad se posveti hobijima, a svakako nemoj zapostavit zene. Sad kad si stavio i sliku, evidentno je da se radi o izrazito perspektivnom penzioneru. Zivio ti nama sto godina i toliko zena jos usrecio!! 😀
Sretno i spretno vam bilo u mirovini!
Sretno i spretno vam bilo u mirovini,lijep pozdrav…
U zdravlje sa srećom i puno slobodnog vremena!
Mnogo sreće i mašte u novom životnom poglavlju!
Uzdravlje i živjeli!