Predstavljanje knjige iz drugog ugla

Ovih dana sam imao malu svečanost. U svojim rodnim Grebnicama sam upriličio predstavljanje svoje najnovije knjige Moji dobri Grebničani.

Ali neću pisati ništa o knjizi nego o onome što se dešavalo oko tog događaja koji se odvijao pod neobičnim okolnostima. Naime, znamo da je ovo vrijeme nenaklonjeno takvim događajima. Zbog silnih ograničenja i straha koji je posijan vezano za koronu, ljudi se ne mogu slobodno kretati, a nije zanemariv broj i onih koji se stvarno plaše druženja.

Druga važna činjenica koja nije išla u prilog odluci da se održi ovakav skup je bila da je selo pusto. Ljudi su se raselili i ovdje sada živi samo mali dio bivšeg stanovništva. Uz to, sada nije vrijeme velikih praznika, poput Božića, Uskrsa ili seoskog praznika Ilina kada se ovdje okupe i mnogi bivši sumještani i kada se obično pripremaju sva važnija događanja. A i treća okolnost, tradicija, nije bila na mojoj strani. U mom selu se rijetko događa bilo šta vezano za knjigu i za očekivati je da ljudi nemaju naviku niti veliki interes za takve događaje.

Ipak, i pored svih tih činjenica, odlučio sam učiniti to što sam učinio. I krenuo sam s pripremama. Trebalo je naći prostoriju u kojoj bi se zamisao mogla ostvariti. Školske prostorije nisam mogao dobiti jer je škola ukinuta, a prostorije se sad koriste za druge namjene. Izvan sela nisam želio ići jer sam smatrao da se ova knjiga o Grebničanima mora predstaviti u Grebnicama. Odlučio sam se za bivšu salu omladinskog doma u kojoj se znalo nagurati i preko 500 ljudi u prijeratno vrijeme, a sada u najboljim okolnostima bi moglo stati stotinjak stolica. Kako je, zbog navedenih okolnosti, teško sakupiti i dvadesetak ljudi, ova sala se odavno više ne koristi. Trebalo ju je prvo dovesti u red. Trebalo je naći stolove i stolice, osposobiti toalet. Trebalo je pripremiti plakate, postaviti ih na određena mjesta. A posebno, trebalo je dočekati goste i učiniti im boravak prijatnim. Veliki je to posao i očekivao sam da ću ga danima raditi i da će opet biti mnogo toga neurađenoga.

Ali onda su uslijedila iznenađenja, ona lijepa, pozitivna. Podrška mjesnih struktura vlasti je bila vrlo korektna – dali su mi ključeve od potrebnih prostorija i da pokupim stolove i stolice iz njihovih drugih prostorija i prenesem u salu. Čak su mi pomogli u prenošenju. Neki sumještani su čuli šta se priprema i već su dolazili pitati šta mogu učiniti, kako pomoći? Neki su nudili rad, neki pribor za uređivanje, neki rakiju, neki sokove. Jedan je donio deset litara vina, jedan gajbu piva… Neko je pokosio travu ispred doma i oko njega. Jedna prijateljica je donijela veliku rolnu papira kojom smo mogli omotati i prekriti sve stolove, susjedna prodavnica nam je dozvolila da kod njih odlažemo otpad.

Drugog dana mi se javlja jedan moj bivši cimer i kaže da želi pripremiti obrok za sve goste. To sam prihvatio i sastali smo se da se dogovorimo o detaljima. On predlaže čobanac za sve, tako smo i učinili, ali kad sam ga pitao hoće li da mu odmah platim ili nakon svega, kad bude definitivno znao sve troškove, on je rekao da je uvjet da sve navedeno uradi to da ja nemam ništa s tim i da nikakvo plaćanje ne dolazi u obzir. One će sve pripremiti, njegov je i pribor i posuđe i posluživanje – sve što je vezano za hranu.

Pored svega ovoga, pozvao sam našeg slikara sumještanina da u sali postavi svoju izložbu slika, a dvojicu majstora-umjetnika da izlože svoje radove, što su oni bez ikakve dvojbe prihvatili. Uz takvu podršku, razumljivo je, bilo je mnogo lakše sve pripremiti tako da za svečanost bude sve spremno baš onako kako treba biti. I kad je došao taj trenutak, počela je pristizati publika. Pored svih prepreka, obaveznog testiranja koje se mora platiti, među gostima su i neki iz Zagreba, Osijeka, Đakova, Bizovca… Zanimljiva je bila jedna opaska: „Šta je ovo, otkud ovolika vozila, da nije opet neki predizborni skup HDZ-a?“

Sala je bila puna. Redali su se pokloni koje nisam stigao ni pratiti, i evo, već za neke ne znam ni od koga su pa tako ne znam ni kome trebam zahvaljivati. Neki od tih darova imaju i pisma uz njih, divna, dirljiva. U toj gužvi, recimo, dolazi i brza pošta sa skupocjenim upakiranim buketom cvijeća čak iz Pule. Tu su predstavnici „sedme sile“: Federalna televizija, Posavska televizija, Televizija Sava. Tu su portali: Orašje news, Domaljevac-Šamac.com, pa preko mene i ovaj portal i još neki… Kao da je to ne znam kako značajan događaj. Među gostima je, između ostalih, pet doktora znanosti, a magistre i fakultetlije nisam ni brojao. U ovom selu se to do tada nikada nije dogodilo.

Atmosfera je bila divna, nabijena emocijama toliko da mi je nakon svečanosti jedan sumještanin, doktor znanosti i sveučilišni profesor rekao: „Skoro svaki dan držim predavanja brojnim studentima, govorim na skupovima pred stotinama ljudi, nekada vrlo značajnih, i nikada nemam tremu, a danas sam je imao.“

Poslije zvaničnog dijela neki odlaze kućama, a mnogi ostaju da se još druže uz jelo i piće, da se napričaju, jer sada ljudima nedostaje priča i druženje. Svi su zadovoljni. Podugačak red strpljivo čeka da im potpišem knjigu. Neki uzimaju i po više komada, namjeravaju ih pokloniti svojim prijateljima ili rodbini. Tek nakon pola sata i ja se mogu priključiti ostalima. Dolaze naknadno i neki koji su zakasnili, samo da nabave knjigu.

Sutradan su pristizale brojne poruke u kojima su mi gosti zahvaljivali što sam im priredio takav dan, a ja sam razmišljao o tome kako knjiga ima veliku moć i kako je ona još uvijek u stanju probuditi u ljudima onu njihovu lijepu stranu. Razmišljao sam i o izreci u kojoj je najteže biti pop u svom selu pa mi se učinilo da ona ipak ne važi u svim slučajevima.

Sve u svemu, želim reći da se ne trebamo olako predavati i gubiti vjeru u ljude. Ima još mnogo dobrih ljudi, samo je u mnogima ta dobrota privremeno prigušena i potisnuta. Ustuknula je pred strahom. Trebamo više činiti na tome da je probudimo kako bi ljudi ponovo bili prije svega ljudi.