Priča o jednoj njivi

U kuću je uletio otac, sav zadihan, zajapuren, pokušava reći nešto, ali ne može nikako otpočeti. Što je bilo? Nema…nema zemlje! Čekaj, o čemu govoriš, što nema? Išao sam obići njive gore i nema zemlje!? Čekaj, smiri se. Kako nema zemlje, je li se stvorila kakva rupa pa sve propalo? Ma nije, nego je netko došao bagerom i odvezao svu zemlju. Uff! Ajmo, sjedajmo u auto i idemo skupa vidjeti.

Dođemo na njivu. U stvari nekadašnju njivu. Tamo gdje je trebala biti zemlja, bila je rupa dubine oko metar i tako cijelom dužinom njive, razrovano. Nazvao sam policiju. Imali su neku patrolu u blizini pa sam ih sačekao kod groblja i odveo na mjesto. Ni oni nisu mogli vjerovati. Podnio sam kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja.

U to doba (a ima tomu skoro 15 godina) je biznis s plodnom zemljom iz naših polja koja bi se prodala hotelima ili privatnim osobama uz more za njihove vrtove tek zahuktala. Domišljati momci s bagerima bi kupili kakvu njivu od vlasnika u financijskim problemima za sitniš, a onda kamion po kamion zemlje prodavali kupcima uz more. Nije nešto, ali kad se pomnoži s tisućama kamiona, onda su i sume koje se tu obrću ogromne. Pogotovu ako se naiđe na zemlju koju možeš kopati 5-10 metara dubine, nakon toga zatrpati raznim građevinskim otpadom i po vrhu rasuti par kubika zemlje da se ne vidi. Taj biznis cvjeta i danas. Bit će da je sve zakonito i ekološki prihvatljivo, budući da ni jedna državna služba ne reagira.

Nakon nekoliko dana, došao mi je kući jedan čovjek i priznao da je on greškom odvezao moju zemlju, da je kupio zemlju od čovjeka koji imao zemlju do moje, da je trebao tu zemlju odvesti, a ne moju te da će on meni svu zemlju vratiti, a ja neka povučem kaznenu prijavu.

Rekao sam – ja od kaznene prijave nemam ništa, ako ćeš ti vratiti zemlju, ja ću prijavu povući. Doista, za par dana je zemlja bila ‘na zemlji’, njiva vraćena. Mogu li ti još kako pokazati da mi je žao, evo tu mi je bager, misliš li što saditi pa da ti iskopam rupe. Ha, pa može! Čovjek mi iskopa 40-ak rupa. Prijava povučena.

Ništa, kupit ću masline pa posaditi. Kako nije bilo doba za sadnju, mislim se – neka rupe čekaju par mjeseci, neće im ništa biti. Nakon slijedećeg obilaska njive, evo opet oca zadihanog. Što je sad? Netko izorao dio naše njive i posadio nekoliko redi kukuruza. Kako, što, tko? Ajmo opet u potragu. Neki lovci su izorali dio njive, posadili kukuruz kako bi namamili divlje svinje, a onda ih u sačekuši kao ulovili. Pronašli smo i lovce, saznali tko im je rekao da je to njegova njiva i da mogu sijati što hoće. I oni su kao pogriješili. Kasnije su je uredno izorali i vratili u prvobitno stanje.

Konačno smo posadili 40 maslina (jedna se nije primila pa ih je ostalo 39). Bilo je mjesta za još koju maslinu, ali to ćemo s vremenom. Slijedile su godine odgajanja maslina. Oranje, gnojenje, rezanje, oblikovanje. Nije se žalilo ni truda, ni vremena. Ipak će te masline trajati stotinama godina…

Za nekoliko godina, bila su to već lijepa stabla, još godinu ili dvije i evo ih na rodu. Bila je Nova Godina 2012. Taman nekako između Nove Godine i Sveta Tri Kralja, otac otiđe u obilazak polja.

Trebam li reći da je opet došao izgledajući šokirano? Samo je procijedio – Netko nam je posjekao masline…

Otišli smo skupa vidjeti. Bila je to pretužna slika. Stabla na zemlji. Svako pri dnu odsječeno sjekirom. Masline su izgledale kao ratnici stradali u boju. Brojao sam. Ukupno posječenih 26, ostalo ih 13. Valjda se ovaj sa sjekirom umorio. Bit će da ih je oko Božića, možda baš na svetog Stjepana sjekao.

Za par mjeseci se vratio isti taj lik i posjekao preostalih 13 maslina. Policija nikad nije pronašla počinitelja. Možda nije ni tražila. Ja nikad nisam saznao. Otac mi nije imao sporova ni s kim, dobričina kakav jest kroz život je uvijek više radio na tuđu korist, nego li na svoju. A ja opet, ni s kim nisam bio u svađi, ni s kim u sporu, nikomu dužan. Nisam imao ideju ni tko, još manje zašto. Da, bilo je to traumatično za sve nas. Onaj koji je mrtvo-hladno posjekao maslinu, taj bi na isti način i čovjeka.

Čekaj, možda je netko bio ljubomoran na mene zato što sam dobio mirovinu kao lažni invalid i stan u gradu? Ali ja nisam bio branitelj, nisam bio ni u jednoj vojsci (da i to jednom razjasnim – kad sam imao 16 godina, tek dvije godine pred regrutaciju, završio sam u bolnici, negdje sam pokupio ehinokok koji se zaustavio na jetri, rastao na njoj godinama i postao veći od nje, crpeći me. Operirali su me na način – otkinuli pola jetre skupa s ehinokokom. Slijedećih pet godina sam fizički bio iscrpljen, a nalazi ultrazvuka su pokazivali sumnju da je na jetri još ehinokoka koji rastu. To je bilo dovoljno liječničkoj komisiji u Splitu da me proglase nesposobnim za vojnu službu. Nisam bio u JNA, kad je počeo rat, nisam bio vojni obveznik, ništa o vojsci i oružju nisam znao, a i već sam bio u Austriji. Kao takav sam mogao smo stradati iz neznanja. Mogao sam drugačije doprinijeti domovini, radom. Kad su drugi bježali, ja sam se vratio u Hrvatsku. Ali ne kako bih joj bio na teret, nego kako bih radio, zapošljavao i druge. Niti jedne sekunde nisam u životu bio na državni trošak, niti sam ikad od države tražio, ni dobio jednu kunu, moja djeca nisu imali pravo na dječji doplatak).

Mnogi su svoje sudjelovanje u ratu debelo naplatili i još naplaćuju. Bilo mi je jasno da je naša sredina zatrovana, da ju je zarazio virus gori od ikakvog Covida 19. Pokvarenost, zloba, mržnja. Od one vrste koja traži da joj vratiš istom mjerom i da postaneš isti. Kao što vampiri ugrizom stvaraju nove vampire. Nisam se dao uvući u tu zamku sotonske provenijencije.

Već ih je dovoljno na njegovoj strani. Zašto onda ostati u toj sredini?

Pitali su tako jedno kvrgavo, sitno drvo s bodljikama koje je raslo u kamenu – Što ti tu radiš jadno malo, kvrgavo drvo, pogledaj se kakvo si, niti voćka nisi, čemu uopće služiš? Drvo je reklo – Ja svojim korijenjem čuvam ovo malo zemlje ispod sebe da je vjetar ne odnese.

Tako i ja, nevelik i sitan čuvam ovo malo zemlje da je zli ne zatruju.